Zamislimo, usporedbe radi, jedan šašavi lutkosvijet. Čovjek svugdje oko sobe prepoznaje lutke, lijepe, ružne, nakazne, šašave, ali uvijek lutke. Pokušava prodrijeti u bit svijeta oko sebe, to jest otkriti lutkare. Međutim, što je stariji i iskusniji i što više lutkara otkriva, uočava da su i ti lutkari također lutke. Možda malo uvjerljivije i sofisticiranije, ali ipak samo lutke.
Onda rezignirano digne ruke od svega, uvjeren da je svijet otišao k vragu i da su istinski lutkari toliko moćni da ih običan čovjek više uopće nije u stanju razotkriti. Pogleda se u zrcalu i s užasom uočava da je i sam još samo jedna lutka. Odaje ga, između ostalog, i končić, kojemu ne zna kraja ni konca, ali koji evidentno određuje njegovo kretanje, geste i grimase.
I sada bi se iz te prvotne predodžbe dali razvijati različiti distopijski sižeiji, ali vratimo se u hrvatsku stvarnost. Izvjesni je Tomislav Stockinger ovih dana sa svojom špijunsko-obavještajnom mistifikacijom ”Barbika” izazvao pravu pomutnju u redovima hrvatske političke elite. Estetski gledano, njegova provokacija sjajan je uradak. Naši profesionalni performeri, koje mediji i šačica dotiranih kritičara iz samo njima znanih razloga nazivaju umjetnicima, mogu se slobodno poklopiti ušima pred Stockingerovom genijalnom izvedbom. Ali, uvijek ima to vražije ”ali”. Obični se čovjek pita: tko stoji iza Stockingera, je li to ipak nekakva psina lijevih ili desnih, udbaša ili ”obavještajnog podzemlja”?
Čak sam se i sam krzmao pisati o ovoj temi. Tko zna otkuda vjetar puše i što se sve iza brda valja? Stockingerova provokacija tako prestaje biti vrhunska zafrkancija, a postaje ”prepoznatljivi rukopis” ovih ili onih mračnih snaga. Nije mi se dalo udubljivati u taj kvaziobavještajni uradak, no znakovit je naziv uradka. Barbika je vjerojatno najpoznatija lutka dvadesetog stoljeća i sasvim je jasno koje je sve konotacije samim tim nazivom sastavljač uradka htio prišiti predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović. No meni je zanimljiviji u cijeloj toj priči taj lutkarski moment. On, čini mi se, pogađa bit same stvari, nevezano uz gospođu Grabar Kitarović ili nakane samog tvorca te provokacije.
U njemu se zrcali gotovo podsvjesno preduvjerenje da je politička pozornica lutkarska pozornica, a svi vidljivi akteri na njoj tek – lutke. Lutkosvijet pred našim očima. Aktualni predsjednik, u biti muskulinizirana verzija Barbike ili – ako baš hoćete – bjelokosi Ken, pjeni se kao lutak na koncu i objašnjava kako je cijela ta spačka proistekla iz ”Vasine kuhinje”.
A u pozadini svega je vjerojatno goli strah da je Lutkar odlučio promijeniti lutku. I upravo taj strah najdragocjeniji je u toj reakciji, on odaje da iza lutke ipak stoji čovjek. No to je premalo da bi se obični čovjek solidarizirao s tim likom u najnovijoj izbornoj predstavi.
Bilo kako bilo, pred gospođom Grabar Kitarović lijepi su izgledi da postane sljedeći stanovnik Predsjedničkih dvora. Da nije Barbika, najlakše će dokazati ako odmah po useljenju makne bistu zločinca iz prošlog stoljeća. A s končićima koji nam. kako kome, vire iz leđa, lakata ili glave – morat će svatko od nas izlaziti na kraj kako zna i umije. S nelagodnom sviješću da je svaki mogući ljudski svijet uvijek pomalo i lutkosvijet.
preuzeto www.hrsvijet.net