HEROJI SE VRAĆAJU

Ima li srca? Ima li Kroacije?

Vidjet će se u petak, 06. lipnja, godine Gospodnje 2014., kada će konačno iz zatvora izaći suvremeni hrvatski hajduk Dario Kordić. Hajduk u našoj tradiciji sažima u jedno: pravednika, viteza, uznika i mučenika.

Kordić je pravednik, jer se zalagao za legitimne zahtjeve hrvatskoga naroda.

Vitez, jer je ciljevima hrvatskoga naroda stremio na častan način.

Uznik, jer je apsolutno nevin odrobijao 17 godina.

Mučenik, jer je svoje sposobnosti vođe morao sapeti u zatvorsku ćeliju.

 

 


Dario je uzničke dane iskoristio na zadivljujuće duhovno sazrijevanje. Njegove riječi iz zatvora:
“Prikazujući Bogu s radošću i ljubavlju svoj maleni križ uzništva za dobro i boljitak svojeg najvoljenijeg hrvatskog naroda, skrušeno molim našeg Stvoritelja da se teška vrata moje tamnice ne otvore prije trenutka koji je Bog odredio i pripravio za svakog od nas.”, kažu sve i pozivaju na koljena.

Samo se s koljena vidjeti može njihov doseg.

Dario je položio sve ispite što mu ih život namijenio: od branitelja, preko političara do uznika. Nakon puštanja na slobodu na leđima će mu preostati izazov i teret hrvatskoga ponosa, junaka i uzora. Oni koji u tome ne vide izazova ni tereta ni ne znaju što je ponos, junaštvo i biti uzor. Vitez Kordić znat će i u toj ulozi naći mjeru i način.

Hoće li mu njegov najvoljeniji hrvatski narod znati primjereno odgovoriti i zahvaliti vidjet ćemo u petak.

Imaju naši hajduci različitih vremena dodirnih točaka čime se plete osjetilima nevidljiva hrvatska čipka. Sluti se ta hrvatska čipka iza obzora vidljivoga. U opipljivome svijetu pojavi se na tren.

Vjerujem da će tako biti u petak pri dočeku viteza Kordića kao što je bilo prije 113 godina na dočeku hajduka Andrije Šimića. A tada je sve počelo u Splitu gdje je Šimiću cijeli grad priredio veličanstven doček. Nastavilo se po Dalmaciji i Hercegovini do Andrijine smrti. Šimić je bio tretiran kao živuća legenda čiji je jedini zadatak bio prepričavanje svoga života. Tako je 1905. U razgovoru za splitski “Pučki list” izjavio: „’Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio…Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema’.

Isto će jednoga dana u svojoj biografiji zapisati vitez Dario Kordić na nešto osuvremenjenijem hrvatskome jeziku. Ubavom jeziku kojemu su ga učili tepati majka Rozika i otac Pero. Umrli za vrijeme Darijeva uzništva. I pokopani bez njegove nazočnosti.

U tom životopisu će pisati da je Dario izručen Međunarodnom haškom sudu 06. listopada 1997. godine u splitskoj zračnoj luci Resnik. Dovoljan razlog da opet veličanstveni doček počne u Splitu i protegne se sve do Busovače.

Imaju Hrvati srca i u njemu je Kroacije.

Samo je pitanje hoće li oni koji nama vladaju dozvoliti da ta srca puna Kroacije rašire svoja krila, polete i zapjevaju: I dok je Darija, bit će i Kroacije!

Dva su samo dana do Darijeva oslobađanja, a osim internetskih društvenih mreža, nigdje se ne govori o Kordićevom puštanju iz zatvora u Grazu. Sve to sugerira odnos kao prema najdugovječnijem hrvatskom uzniku i mučeniku Zvonku Bušiću Taiku. Tragične je posljedice takav odnos imao za Bušića.

Hrvati će ipak ovaj put položiti domoljubni ispit zahvalnosti. Bar će na bijelim plahtama ispisati poruke podrške u mjestima kroz koja Kordić bude prolazio. Zorno to svjedoče fotografije po internetu.

Jer Hrvati imaju svoju Hrvatsku.

Samo Hrvatska nema svoju vlast.

Antun Budimir/croative.net

 

 

 

Share the Post