„Postoji samo jedna učinkovita žrtva, žrtva sebeljublja,
kako bi se napravilo mjesta za Boga.“
(Aldous Huxley)

Znate li priču o svinji i kokoši?
Sretnu svinja i kokoš siromaha, gladnog i nevoljnog.

Svinja reče: „Trebali bismo nešto učiniti kako bi pomogli ovom jadničku.“ Kokoš se usuglasi i reče: „Zašto mu ne bismo pripremili za doručak… slaninu s jajima?“ Svinja se zaprepasti: „Lako je tebi tako govoriti, jer za tebe je to velikodušna gesta, ali za mene je to jako osobna žrtva.“

I svinja je u pravu. To je uistinu žrtva.

A danas se nitko ne želi žrtvovati. Nitko ne želi rasti u žrtvi. Svi žele rasti u slobodi, u obilju, u znanju, ali ne i u žrtvi. Sebičnost je postala religijom našeg vremena. Njezino sveto pismo jesu promotivni prodajni katalozi, njezini hramovi su trgovački centri, a njezini svećenici su marketinški stručnjaci. Njezino vjerovanje počinje riječima: „Ugodi najprije sebi …“

Potrošački mentalitet u svojem smrtonosnom zagrljaju drži sve generacije, od one najmlađe, pa do one najstarije. Sve nas steže i sistematski nas ubija. Sve se više umjesto one „Neka bude volja Tvoja“ čuje „Neka bude volja Moja“.

Sve smo više nalik Romeu koji piše svojoj ljubljenoj Juliji:
„Ispenjati ću najviše i najsurovije planine da bih vidio sjaj očiju tvojih, preplivati ću sve vode divlje i duboke da bih te uzeo u zagrljaj svoj, ići ću kroz vatru i oluju kako bih sjeo uz noge tvoje. Tvoj zauvijek.“
P. S. „Vidimo se sutra navečer ako ne bude kišilo.“

U ovonedjeljnom čitanju Ivan Krstitelj je onaj koji prvi upoznaje ovaj naš svijet s Isusom kao Mesijom. Ivan je Isusa mogao nazvati na više načina. Mogao ga je nazvati – Mesija, Krist, Sin Božji, Spasitelj, ali ne, Ivan Isusa naziva – Jaganjac Božji.

Ivan se sigurno prisjeća riječi proroka Izaije: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga;“ (Izaija 53,7)

Naziv „Jaganjac Božji“ u biti je podsjetnik da je Isus došao platiti užasnu cijenu. Cijenu našeg iskupljenja.

Božja ljubav prema čovječanstvu je čista i ona je stalna. Isus nije umro na križu kako bi natjerao Boga na ljubav prema nama ljudima, nego je umro zato što nas je Bog već volio. Križ je rezultat Božje ljubavi, a ne njezin uzrok.

Ljubav zahtjeva žrtvu. Isus podnosi najveću moguću žrtvu, jer „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Nasuprot dominantnoj životnoj filozofiji današnjeg čovjeka, koja se temelji na sebičnosti i sebeljublju, a koja se je nažalost pretače i na našu vjeru, vjera Isusa Krista se temelji na nesebičnoj žrtvi. Pavao piše Rimljanima, „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“(Rimljanima 12,1)

U bitnim životnim stvarima žrtva je neminovnost. Žrtva je u središtu poruke Evanđelja. Nažalost mi danas svjedočimo progonu pojma nesebičnog žrtvovanja iz naših međuljudskih odnosa. Mnogi se brakovi raspadaju prije nego su se i sastavili. Pred Bogom i pred ljudima mi prisežemo vjernost i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti. To govorimo ali kako se čini to i ne mislimo. I traju brakovi dok traje dobro i dok ne dođe bolest.

Ali ako razgovarate s bilo kojim bračnim parom koji je u braku 30, 40, 50 godina, iz njihovih priča izvire uvijek jedna te ista istina. Ta istina glasi: „Bilo je teško, ali smo se odricali, međusobno smo se žrtvovali i zato smo ostali zajedno.“

Ista je stvar s našim prijateljstvima, s našom (poštenom) karijerom, s našom domovinom i s našom Crkvom. Mnogi vole čuti onu rečenicu koju je izgovori na svojoj inauguraciji JFK, „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju.“ Ali ovo su vremena kada je sve više onih koji se pitaju što to još ima ova naša Hrvatska, a što bi joj oni mogli oteti.

Bog nas svojom žrtvom i svojim milosrđem motivira, potiče nas na ljubav koja počiva na nesebičnom žrtvovanju, ali mnogi kršćani iz Svetog Pisma, iz vjere u Krista, parcijalno uzimaju samo ono što sa žrtvom nema nikakve poveznice.

Kažu: „Ja se ne mogu vezati.“

Ali mi se kršćani ne vezujemo.
Mi se prikivamo. Prikivamo se na križ.

„Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet.“ (Galaćanima 2,19)

Jer vjera koja ništa ne čini, koja ništa ne daje, koja ništa ne stoji, koja ništa ne pati, koja nikakvu žrtvu ne podnosi – ništa ni ne vrijedi.
Veliki Michel Eyquem de Montaigne je rekao: „Lakše je žrtvovati velike stvari nego male stvari.“

Dati svoj život za Krista veličanstvena je stvar. Dati svoj život za svoga brata herojski je čin. Dati svoj život za svoju domovinu neprocjenjiva je žrtva. Ali život obično tako ne funkcionira u najvećem svojem dijelu.

Puno je lakše sagorjeti u jednom velikom herojskom činu nego živjeti svoju svakodnevnicu oponašajući Krista, blagoslivljati one koji te proklinju, činiti dobro onima koji ti nanose zlo, ići još jednu milju s nekim s kojim si već jednu milju prohodao.

Žrtva je dar.

Naši heroji Domovinskog rata nisu izgubili svoje živote nego su ih darovali. Invalidi Domovinskog rata nisu izgubili svoje udove i svoje zdravlje nego su sve to darovali nama i djeci našoj. Pitanje je samo koliko smo mi u svojoj sebičnosti uopće svjesni njihove žrtve.

Neki među nama, u svojoj sebičnosti, odustaju i od Boga i od brata svoga, pa ih zovemo kukavicama, slabićima, oportunistima, ali na našu sreću postoje oni koji daju sve što imaju i sve što jesu. Oni to u najkritičnijim povijesnim trenucima stavljaju na Božji oltar, na žrtvenik. Stavljaju kao svoju žrtvu Bogu i bližnjemu. Stavljaju kao svoj obol za neki bolji svijet, za neko bolje sutra, koje mora biti bolje, jer su takvi hodali uz nas.

Njima je uzor Isus Krist.

Jaganjac Božji.