Duboki smisao ove jezive smrti

Daniel Pearl, James Foley, Steven Sotloff, svi oni dijele groznu smrt (dekapitacijom) koja je postala potpis na ubojstava koja provode islamski fanatici. To je vrsta ubijanja kojeg su ISIS i njegovi sljedbenici obećali primijeniti nad Amerikancima i nad svim drugim nevjernicima diljem svijeta.

 

 

To je jedna vrsta klanja, koja kod čovjeka stvara, možda najiskonskiji, instinktivni, odgovor u vidu gađenja, straha i užasa.

Ubojstvo, na bilo koji način, neusporedivi je zločin. Ipak, odsijecanje glave, pripada u svoju vlastitu kategoriju. Nas hvata jeza dok ga promatramo. Naš um ne može apsorbirati njegovu stvarnost. Uz najveći mogući napor mi nismo u mogućnosti shvatiti jaz između samosvijesti naših glava, kao nečeg različitog od odgovornosti i cjelovitosti naših tijela.

Sama pomisao na odrubljivanje glave, na ironičan način, gotovo je dovoljna da mi izgubimo svoj razum.

Pa ipak to je postala prioritetna metoda smaknuća od strane suvremenih neprijatelja civilizacije. I vjerujem da postoji duboki podsvjesni motiv (osim očite želje da se posije strah) koji vodi današnje teroriste na odabir dekapitacije.

Ljudska bića, uči nas Biblija, stvorena su na sliku Božju. Ali mi nismo svojim tjelesnim izgledom slični našem Stvoritelju. Mi svojim umom sudjelujemo u njegovoj mudrosti, naslućujemo njegovu veličinu, i osjećamo njegovu svetost. To je razlog zašto su naše glave dobile zadaću slati poruke ostatku našeg tijela. Iz njih dolaze signali koji nadgledaju sve naše postupke.

Nije čudo da je Židovima zapovijeđeno svakog dana privezati tefillin (“phylacteries”) „kao znak na njihovim rukama i posred čela njihovim očima“.

 

 

Dvije su sastavnice ove Božje zapovijedi (“mitzvah”), dvije simboličke kutije koje služe kao podsjetnik na našu vezu s Bogom i našu potrebu da živimo posvećen život.  Jedna se kutija stavlja na ruku kako bi simbolizirala da posvećujemo Bogu svoja djela. Jedna se klutija stavlja na glavu, na mjesto naše intelektualne aktivnosti. Njihova poruka je jasna, a glasi da mi razumijemo da konačna suverenost naših aktivnosti dolazi iz slobodnih odluka našeg uma, a to je ključ našem nalikovanju slici našeg Stvoritelja.

Glava i tijelo povezani određuju naš duhovni identitet.

Postoji očaravajuća priča u „Talmudu“ koja se na prvi pogled čini skoro nerazumljiva. Ona nam priča o odrubljivanju glave koje se je dogodilo u biblijska vremena za vrijeme pokopa patrijarha Jakova.

Jakovljevo tijelo je donešeno u Hebron, u Špilju Patrijarha, Me’arat Ha’machpelah. U špilji je bilo osam grobova. Tu su već bili pokopani Adam, Eva, Abraham, Sara, Izak, Rebeka i Lea. Ostao je raspoloživ samo jedan grob. Ezav, Jakovljev brat blizanac i stariji brat, prizna da je prodao svoje prvorodstvo Jakovu, ali ustvrdi da nije odustao od svojeg prava da bude pokopan u špilji, i vojskom spriječi pokop svog brata. Jakovljeva djeca pošalju brzonogog Naftalija natrag u Egipat da donese dokaz o vlasništvu nad grobom.

 

 

I dok se je sve ovo zbivalo, Hušim, gluhi sin Danov, upita kakva je to strka nastala, te se razjari kad dozna da je Ezav zaustavio pokop njegovog časnog djeda. Silnim udarcem svog mača, Hušim otkine glavu Ezavu, koja se skotrlja u Špilju Patrijarha i koja se zaustavi u Izakovom krilu, gdje ostade do današnjeg dana. Tako se dogodi da „Ezavova glava leži u krilu Izakovom.“

Tako priča završava. I tako nam je rečeno da do današnjeg dana najsvetiji grob Židovskog naroda sadrži ne samo ostatke osam svetih predaka nego i glavu još jednog, koja leži u krilu svojega oca.

Koji je smisao ove čudne priče?

Ezav je bio zlikovac. Naravno da je on to znao. Bio je sin Izakov. Kao blizanac Jakovljev, on je zasigurno imao isti potencijal za duhovnu veličinu, kao i njegov brat. Ali Ezav je krenuo drugim putem. Njegov život je bio život lovca i hedoniste. Između glave i tijela, on je izabrao ovo potonje kao vodilju u svom ponašanju.

Njegovo tijelo nije zaslužilo biti pokopano na svetom mjestu. Ta mu čast nije smjela pripasti. Ali njegovoj glavi, njegovoj poveznici sa slikom Boga, koja je bila blagoslovljena potencijalom za veličajnost, bi podaren dar zajedničkog pokopa s njegovim ocem, koji ga je volio ne zbog onog što je on bio, nego zbog svega onog što je mogao postati.

Glava i tijelo zajedno, sjedinjuju nas u misli i djelu. Njihovo odvajanje šalje poruku dubokog značenja; namjera joj je odbaciti moć uma. Ta poruka želi uništiti utjecaj božanskog dara koji je obilježje civiliziranog čovječanstva.  Njezina misija je doslovno učiniti ljudska bića bezumnima, barbarima koje motiviraju isključivo tjelesne želje.

Zato je današnja borba protiv Islamskih divljaka, koji snimaju svoje zločine koje obavljaju odrubljivanjem glava, rat koji se mora voditi, ako ova civilizacija misli preživjeti.

 

Share the Post