Američki film „Dolina nestalih“ (In the Valley of Elah) antiratna  drama Paula Haggisa iz 2007.  temeljen je na stvarnim događajima, a istražuje teme rata u Iraku, zlostavljanja zatvorenika, PTSP-a nakon aktivnog ratovanja, te u svom osnovnom sadržaju,  portretira  lik jednog oca u njegovoj potrazi za ubojicama svog sina, američkog vojnika u Iraku. 

Film počinje tako što otac, također bivši vojnik,dobiva poziv iz vojne baze, u kojemu mu javljaju da mu se sin, nakon povratka iz Iraka u  Ameriku, nije javio na dužnost. Otac odmah kreće u potragu. Vozeći prema vojnoj bazi, prolazi pored jedne škole i ugleda kako se na vrhu jarbola  vijori naopako obješena američka zastava.  Odmah se zaustavi, pronađe školskog domara i objasni mu da mora odmah skinuti zastavu i objesiti je ispravno, jer naopako obješena zastava je zapravo poziv za pomoć. To je znak da je zemlju pogodila nesreća, da Amerika ne može sama sebi pomoći i traži pomoć od drugih…

Ovog filma sjetio sam se u nedjelju ujutro 1.09. kada sam u radijskim vijestima čuo da je tog jutra Zvonko Bušić počinio samoubojstvo. Kao i mnogi drugi, vjerojatno, ostao sam zatečen, s mnoštvom misli i pitanja.

Što se to dogodilo, jeli moguće da  nije izdržao, jeli to doista svjestan čin ili neki trenutak potpune čovjekove odsutnosti i od sebe i od svijeta?

Je li to možda njegov fatalni, strašni, testament….

Vrijeme prolazi, pojavljuju se pisma, pojavljuje se i ta Platonova pećina, pojavljuje se konačna slika potpune i definitivne razočaranosti i očite nemoći da su odupre nepostojanju svake nade.

Pada mi na pamet Boris Maruna, koji je već davno, u jednoj svojoj pjesmi o domovini, o Hrvatskoj, napisao:

Bilo je lakše voljeti te iz daljine…

…Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub

Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla

Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja

Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti

A nekad je ljubav bila čist i doslovan

Doživljaj samoće…

Pa ipak, nakon svega, ostala su ona neodgonetljiva pitanja: kako je moguće da čovjek nalazi snagu i smisao za život gušeći se trideset i tri godine iza debelih rešetaka američkog zatvora, a  izgubi sav smisao i svu snagu za život u samo pet godina udišući slobodu svoje vlastite domovine.

Ali sva ta pitanja i čuđenja nad strahotom događaja su zakašnjela.

Jer hrvatska „dolina odustalih“ puni se već odavno.

Statistika o onima koji su, u ovoj zemlji,  jednom zauvijek odustali, strašnija je od bolnog trenutka. Po tim statistikama, u Hrvatskoj se svake godine ubije između sto i sto dvadeset branitelja. Do sada, u Hrvatskoj je više od dvije tisuće branitelja počinilo suicid.

Imali smo više od dvije tisuće razloga za pitanje: zašto nam se to događa?

Je li moguće da je u ovoj zemlji  strahota razočaranja tako silno velika da od života odustaju baš oni koji su taj život najviše željeli?

Zašto je netko tko se radosno zagrlio sa svojima, sretan što se s bojišta vratio sa svim svojim udovima, bez šrapnela jugoslavenskih narodnih granata u tijelu ili četničkog metka u potiljku, nakon pet, deset i dvadeset godina, zabrtvio sve prozore i vrata i pustio plin, zategao vlastitu omču, stavio bombu pod trbuh ili gledajući samog sebe u ogledalu izgovorio: „ništa ovo ne vrijedi“, i sprašio si metak u sljepoočnicu.

Ali nisu svi ti ljudi odustali od smisla. 

Oni su odustali jer smisla više nije bilo, jer se ugasio pred njihovim  očima.  Smisao,  vjera u uređeno društvo jednakih ljudi, zakonitost života,  red, entuzijazam, nada…sve je potrošeno, isisano  iz svih njihovih sati, pobrisano iz svih njihovih dana, prekriženo na traci vremena u kojem su trajali,  i sve to je zamijenjeno interesom.                                                      

Hrvatska je postala zemlja kroničnog nedostatka smisla, zemlja neprepoznavanja vrijednosti i vjere u istinu.

Hrvatska je zemlja u kojoj se smisao održava na životu još samo po nekoj inerciji: radi se, skrbi se, živi se…živjet se mora…

Ima ih previše koji su stavili točku i rekli: „e pa ne mora“!  

Sva ta samoubojstva branitelja, u konačnici i samoubojstvo Zvonka Bušića, govori o raspadu jednog društva koje je nekad, u svojoj srži, u razlogu svog postojanja, u svom temelju imalo jedan san. 

Ovo je društvo svoj san ismijalo, izrugalo, ovo je društvo svoj san pr(o)edalo „bez ispaljenog metka“.

Zato neki već dvadeset godina ispaljuju metke u sebe.

Jesmo li se ikad upitali: jeli itko, ikad, brže potrošio svoj san, svoj smisao, svoj ljudski razlog… od Hrvata?!

Ali, nemojmo tražiti od politike, od vlasti da se to pita i na to odgovara.

Kad bi vlast, bilo koja, sebi postavljala takva pitanja, nikad ne bi bila vlast. Vlast se ne bavi smislom, već interesom. A kad vlast ostvari svoj interes, čovjeku ostane samo frustracija i razočaranje.

Kada bi se kojim slučajem, barem upola manjom brzinom kojom se sada štancaju ploče s dvojezičnim nazivima institucija u Vukovaru, pristupilo rješavanju slučajeva silovanih vukovarki koje dvadeset godina čekaju na nekakvu pravdu, možda bi njihove vječno otvorene rane manje krvarile.

Kad bi se stvari u ovoj zemlji događale s minimumom ljudske sućuti, umjesto s maksimumom birokratske bešćutnosti  ili ideološko-stranačke bestidnosti, možda bi u ovoj zemlji bilo više jednakosti nego što bi ih te iste ploče htjele sugerirati.

Možda bi u ovoj zemlji bilo manje rana, ali i licemjerne jednakopravnosti.

I vraćam se sad na početak, na film.

Nakon što otac otkrije svu strahotu koja se dogodila, nakon što njegova sina pronađu mrtva, spaljena, nakon što otkrije da mu je sin u ratu u Iraku bio poznat kao zlostavljač zarobljenika u logorima, nakon što otkrije da su mu sina ubili i spalili njegovi kolege, a vojska sve to skupa pokušala zataškati, nakon što otac shvati da su sva njegova uvjerenja i sve što je živio „otišlo kvragu“, na samom kraju filma, uzima američku zastavu koju mu je sin poslao iz Iraka, odlazi do one iste škole i na jarbol  podiže zastavu.

Naopako obješenu!

Eto zbog te zadnje scene, u tom sam se trenutku sjetio tog filma.

Postoji li itko u ovoj zemlji tko bi podigao  zastavu?

Možda je došlo vrijeme da i mi naše zastave okrenemo i podignemo!  

Ako uopće znamo gdje su nam naše zastave?

Ako ih nismo odbacili i zaboravili negdje u prašnjavim skladištima naših praznih duša.

                                                                       Trpimir Jurkić