U posljednje vrijeme sve češće čujem i čitam kako se dragovoljci – invalidi Domovinskog rata, koji su se okupili u Savskoj 66, nazivaju ‘šatorašima’ ili ‘šatordžijama’. Pogrdno, da pogrdnije i ne može biti. A za ljude koji tamo, silom neprilika, borave – bolno, da bolnije gotovo i ne može biti.

Ne ulazeći u dublju analizu specifičnog prosvjeda u Savskoj ulici, ne ulazeći čak niti u opravdanost braniteljskih zahtjeva, ono što svakako mogu reći jest to da je prilično zločesto one koji su branili svoju domovinu, javno nazivati ‘šatorašima’, ‘bundžijama’ i sličnim epitetima.

Pa čak i da su hrvatski dragovoljci i branitelji potpuno u krivu u svezi svojih traženja, zaista je podmuklo nazivati ih spomenutim imenima. Čak i da su svi zajedno zavedeni i služe nekim političkim snagama za ostvarenje svojih sebičnih interesa, opet je potpuno neprimjereno ove ljude nazivati ‘šatordžijama’. Da je među njima i samo jedan čovjek kojemu su doista ugrožena određena prava, pogrešno je u javnosti rabiti tako zluradu kvalifikaciju.

Bilo kako bilo, ove je ljude u Savsku 66 dovela osobna nevolja, ali i nezadovoljstvo općim stanjem u zemlji, a ponajviše ih je doveo, koliko mogu razabrati, gubitak dostojanstva, odnosno maćehinski odnos državnih institucija prema njima. Prema onima koji su u datom trenutku bili spremni dati svoj život kako bismo svi zajedno živjeli u slobodi. Barem u ovoj vanjskoj.

Držim da razlozi za postavljanje šatora u Savskoj ulici nisu toliko povezani s kunama, jer ‘nije u šoldima sve’, koliko s jednim dubljim osjećajem zapostavljanja i nebrige od strane raznih državnih struktura, kako ovih sadašnjih tako i onih prošlih…

I bez obzira na to što se ‘oko šatora’ i ‘po šatoru’ znaju motati i ljudi s upitnim namjerama i upitnim moralom, to nipošto ne opravdava pojavu posprdnog nazivanja ‘šatordžijama’ svih koji se tamo nalaze. Hoću poručiti ovo: Daj, napiši konstruktivnu kritiku! Daj neki pametan prijedlog, ali ne zabijaj još jedan žalac u ionako već ranjeno srce hrvatskog branitelja! Jer nekad više boli duša i srce, nego to što čovjek nema ruku ili nogu…

I, da, kad su ljudi bolni, ponekad iz nemoći znaju pogriješiti u svojim reakcijama. Nisu idealni. Ali, ne treba ih zbog toga prokazivati i ponižavati.

S druge strane, razmišljam, njima je doista potreban jedan šator, ali neke druge vrste. Treba im, naime, jedno sigurno i čvrsto mjesto na kojem će biti pokriveni i zaštićeni od olovnih kiša koje redovito padaju na njih i u ovo – mirnodopsko vrijeme. Držim da postoji samo Jedan koji može dati čovjeku ono što mu ‘pod šatorom’ treba: mir, poštovanje, dostojanstvo, ljubav, utjehu, oprost i snagu za ići dalje. Za voljeti dalje i boriti se za svoju obitelj koja je dosad propatila mnogo…

Također, takav šator je, itekako, potreban i onima koji su upali u klopku svojih niskih i pohlepnih strasti te jednostavno ne vide da otrovne strijele koje odapinju, zapravo i njih same pogađaju pa postaju ranjeni – i jako gorki. Nesretni su čak i kada pogode žrtvu ravno u srce. Jer ono što odapinješ, to i jesi. Što izlazi iz tvoga srca ili pera, to si ti. Tu ne mijenja na stvari ni to što si ponekad – u pravu. Pogrda i siktanje se uvijek, prije ili kasnije, okrene protiv tebe samoga. Nije to ono što najbolje znaš.

Nekako nam je svima poći do Božjeg šatora, inače ćemo još više stradati: što od olovne kiše drugih, što od otrovnih strijela koje sami odapinjemo. Dobro bi bilo kad bi svi došli pod takav Šator. Očito, netko nam treba pomoći i dovesti nas u red kad mi sami ne možemo to. Iako bi i tada bilo onih izvana koji bi one iznutra nazivali ‘šatordžijama’. Ništa novo pod kapom nebeskom.

‘On me skriva u skrovištu Šatora svog… Na hridinu On me uzdiže…’ (Psalam 27:5)