Nije dovoljno slaviti Uskrs i reći: „Krist je uskrsnuo!“.

Beskorisno je to izgovarati ukoliko u isto vrijeme nismo u stanju reći da smo i mi također uskrsnuli, da smo primili nešto s neba.

Mi bi se morali osjećati grozno kada se dogodi Uskrs, smrt i uskrsnuće Isusovo, kada se to navijesti čitavom svijetu, a s nama se u biti ništa ne dogodi.

Kada na nas to nema nikakvog učinka.

** slobodan prijevod i interpretacija teksta

 auktor Christoph Friedrich Blumhardt

Veliki protok vremena sa sobom je donio i napast da mi i dalje govorimo o Kristovoj smrti i njegovom uskrsnuću, a da to ostane na riječima, da nas ne dotakne i ne pomakne.

Mi čujemo za Kristovu smrt na križu i mi i dalje sjedimo i jednako nam je dosadno kao da čitamo lanjske novine. Dapače, možda bi nam te novine bile i zanimljivije.

Tu je neprijatelj stekao prednost i ako želimo stvari preokrenuti trebali bismo stati pred Boga, trebali bi se boriti i moliti, kako bi našli smisao Kristove smrti i uskrsnuća. Ali ljudi, neprestano, ulaze u velike rasprave o vjerskim pitanjima. Bog je za njih mrtav. I za njih je sasvim u redu da je Bog mrtav, jer onda mogu činiti što god ih je volja.

Nietzche je rekao: „Bog je mrtav!“ i u pravu je. Za neke, među nama, Bog je uistinu mrtav.

Ali mi kažemo: „Bog je živ!“

Mi ne želimo dobar život, bilo ovdje, bilo u vječnosti. Sve što mi želimo jest znati da je Bog živ. Ja ne želim ni trenutak lake sreće sve dok ovaj svijet ne spozna da je Bog živ.

Mi se moramo pokloniti pred živim Bogom i glasno zaplakati jer smo ga ubili. Mi smo rođeni za nevolju, rođeni smo za borbu. Neka je sramota nas kršćane koji uvijek želimo da nam bude lijepo i lako i sa malo Boga u našim životima.

Kristova budućnost ni u jednom detalju se ne nalazi u apsolutnoj udaljenosti zbog koje bismo trebali čekati. Čekati na događaj koji tek ima doći. To je užasna pomisao, jer kada bi bila istinita, mi bi je vjerojatno svi prespavali. Kristova budućnost je sada ili je uopće nema.

Mi moramo biti ispunjeni žarom, radošću i zahvalnošću i moramo rado sve trpjeti, ma koliko to teško bilo, a sve kako bismo se oslobodili smrti i ovoga života usred smrti. Tada će sile uskrsnuća doći bliže k nama. Tada će Krist uistinu biti uskrsli i novi će život početi. Ali ne onaj život kojeg smo mi tražili do sada, pokušavajući biti malo bolji od drugih ljudi, misleći da je novi život ako krademo malo manje nego što kradu drugi, ili hodamo unaokolo malo pravedniji od drugih ili smo zamijenili robijaško odijelo za malo bolji kaput.

I sve bi to trebalo biti – bolji život?

Taman posla!

Uopće nije u pitanju biti bolji nego što smo bili prije. Novi život znači da se snage života sada mogu opaziti u nama, nešto Božje, nešto nebesko, nešto sveto da raste u nama.

To znači da uistinu možemo opaziti kako griješne želje ne vladaju s nama, nego da u nama ima nešto Kristova uskrsnuća, da nešto od nejgova života ima moć kroz Duha Svetoga i da nas to vodi ka punini.

I što je uostalom Kraljevstvo Božje?

Sigurno ne kršćanski uzroci ili institucije.

Kraljevstvo Božje je snaga, moć Božja.

To je Božja vladavina.

Kraljevstvo Božje je otkrivenje božanskog života ovdje na zemlji, rođenje novog srca, novih osjećaja, novih mogućnosti.

To je Kraljevstvo Božje.

Isus je došao od Boga da trijumfira nad smrti.

Isus Krist je došao među nas, kao jedan od nas, kako bi pobijedio smrt. On je položio temelje za potpuno novi život, za novi poredak. U njemu mi možemo postati kompletno drugačiji ljudi, drugačije žene i muškarci, u najvećoj dubini svojih bića.

Ali kako smo često mi kršćani tako glupi.

Mnogi kršćani nemaju apsolutno ništa vrijedno za reći, jer jednostavno imaju toliko malo toga za pokazati. Novi život kojeg je Krist došao donijeti nikada ne prodire do kraja u našu svakodnevnicu, nikda ne nadvladava ovaj svijet.

Mi bismo trebali početi potpuno ispočetka. Nanovo u cijelosti. Još dublje, još temeljitije, još cjelovitije – nanovo. To moramo činiti sve dok ne položimo nove temelje za Spasitelja. Jer ako uistinu dođemo do točke u kojoj ćemo biti zajedno s Kristom, u smrti kao on, onda ćemo uistinu i uskrsnuti s njim. I onda ćemo ući u kompletno novi život.

U tome je bit smrti i uskrsnuća.

Uskrsnuće se ne sastoji samo od onoga što se je dogodilo u prošlosti, niti se sastoji od onoga u što mi dogmatski vjerujemo, jer to nisu bitne stvari. Mi ne dobivamo puno samo prihvaćajući da je Krist umro i uskrsnuo. Mnogi ljudi u to vjeruju, ali bez obzira na to odlaze u pakao. To vjerovanje od nikakve je koristi ukoliko vi i ja ne prihvatimo i ne iskusimo Isusa kao Gospodara.

I nije najgore ako neki ljudi nisu u stanju priznati da je Krist uskrsnuo od mrtvih. Oni to drže kao nešto veličanstveno, preveliko, da bi to tako lako priznali.

Tužna je stvar da toliko ljudi danas tvrdi da vjeruje, a to im toliko malo znači. To uopće ne utječe na njihove živote. Ali uskrsnuće se zbiva jednako danas kao što se je zbilo prije 2000 godina.

Postoji uskrsnuće ali mi se ne usudimo prihvatiti ga.

Krist uskrsava uvijek i uvijek iznova.

I u uskrslom Kristu Bog želi obnoviti sve stvari. Njegova je to volja jednako za zemlju kao i za nebesa. Jer inače mi nikada ne bismo upoznali Božju stvarnost. Onda mi nikada ne bismo bili u stanju opaziti bilo kakve promjene. Mislili bismo da je njegovo uskrsnuće bila neka duhovna stvar koju mi ljudi nismo u stanju razumjeti. A to nije tako. Moć Kristovog uskrsnuća je nešto što je nama na dohvat ruke.

Nove mogućnosti mogu nas dotaknuti i što više osjećamo te mogućnosti, bilo u našim tijelima ili u našim dušama, mi smo u stanju više tražiti, u stanju smo gledati prema gore, prema višim i većim stvarima ovdje na zemlji. U biti onda za nas nema ograničenja. I zbog toga onda možemo donijeti u sve nadu. U naš svakodnevni život. Tamo gdje radimo, u sve što dodirnemo.

Moć koja dolazi od Boga spremna je ući u naše ljudske situacije. I to kako bi ih mijenjala.

Zato mi ne smijemo okrenuti svoju pozornost prema tami, prema zlu, prema nesavršenosti svijeta.

Sve to ne bi trebalo imati nikakvu vezu s nama. Mi bismo jednostavno trebali tražiti Isusa neka nam podari još više svojeg uskrsnuća, sve dok nas ono ne preplavi, sve dok nevjerojatne moći odozgor, koje su nam na dohvat ruke, ne budu u svemu što činimo.