Blog

Želio sam napisati koju riječ o Danu državnosti. O najvažnijem danu svake države koja u sebi ima ponosa i koja čuva uspomene na najbolje svoje sinove, koji su živote dali za njezinu slobodu.

I riječi mi ne dolaze. Presušile su. I suviše je podjela, mržnje i zla u ovoj Hrvatskoj. Umjesto radosti u meni je tuga.

Mislim da treba krenuti ispočetka. S krunicom oko vrata. Korak po korak. Sve dok iznova ne oslobodimo svaku stopu ove svete zemlje. Sve dok je ne oslobodimo od podjela, od mržnje, od laži, od nepravdi, od zla.

Da, trebamo krenuti ispočetka. Od Vukovara do Dubrovnika. Zajedno. Bilo hodajući, bilo u molitvi.

Baš kao što to napraviše ovih dana branitelji i studenti.

Možda vam se čini da ih je malo.

Ali i Isus je krenuo samo s 12-oricom.

 

  

Branitelji i studenti hodočaste Hrvatskom za sve nas!

‘Krunica nas je obranila u ratu i sada će!’

 

  

http://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-crkve/sramotna-sutnja-medija-branitelji-studenti-hodocaste-hrvatskom-za-sve-nas-krunica-nas-je-obranila-u-ratu-sada-ce-810738

 

https://www.facebook.com/pages/Marijanski-zavjet-za-Domovinu/1625410231065296?pnref=story

 

 

  

Marijo,

 Gospe naša!

 

Po čijim svetištima hodam, dan za danom.

Utječem se Tebi, čiju sam krunicu nosio oko vrata za vrijeme rata –

od tada te po dobroti pamtim:

Opet sam ti se vratio,

Za moju Hrvatsku te molim ovaj put, k’o za vlastiti život nekad,

Za koju se borih četiri godine, od Sjevera do Juga, po kojoj i prijatelje ostavih

Što umriješe za nju…

 

Ali ne za ovakvu!

 

Pa me evo, 20 godina nakon rata, opet s naprtnjačom na leđima.

Pješačim Tvojom i mojom Slavonijom, na putu prema Jugu, s prijateljima suborcima svojim.

Stari smo i nismo više za boja kao nekad.

Ali, za boj novi, neki drugi, naoružasmo se… –

onim što nikad ostaviti nismo smjeli: pokorom, krunicom, molitvom…

 

Noge su mi žuljave, nakon prvih stotinu kilometara.

I sutra me čeka isto, i moram dalje.

Tko će nego mi,

Marijo, koji znademo što znači mrijeti i gledati kako se život na oltar domovine polaže,

tko nego suborci koje si Ti čuvala?

 

Sad kad su riječi postale nevrijedne, svjedočenja odbačena,

i kad se posumnjalo u sve… – znamo da je opet naš red…

 

Obilazim tvoja svetišta, da nam isprosiš sve što je Hrvatska…

radost, ponos, dostojanstvo,

povjerenje, poštovanje,

oprost, pravdu, mir, napredak…

Sve!

Hrvatsku!

 

Hodam zemljom, korak po korak, kilometar po kilometar,

krunica po krunica, sjećanje po sjećanje.

 

A odustati ne mogu, jer što ostaje?

 

Kad umor dođe i govor utihne, i san me zahvaća,

i kad postanem i sam k’o Hrvatska, umorna,

pa kad kao i ona, izgleda da ću posustati, i ja k’o i ona idem dalje.

 

Jer kako da posustanem i odustanem, od najljepšeg sna,

a drugog ni nema.

 

Za narod moj te, Gospodine, po Marijinom zagovoru, molim:

čuj me umorna koraka: da Hrvatska ne bude umorna, ni ranjena, ni žuljavih nogu,

 

Da ne bude u njoj onoga što tvoje nije…

Da bude ona zemlja pravde i mira, istine i ljubavi,

Pravedna kao što je bila vjekovima ljubljena,

Sveta koš što se za nju umiralo,

Za Hrvatsku… jer ne smije ona biti ništa drugo nego,

Lijepa k’o u snovima

 

Za Hrvatsku hodam,

Sve dok je ne bude

I molim…