Duh vremena očituje se i u banalnim stvarima. Često o nekom vremenu možemo više doznati iz jedne novinske vijesti nego iz pretenciozne sociološke studije. Ovih su mi dana kao trun u oko upale dvije vijesti: jedna o tomu kako je Nikolas Cruz, ubojica sedamnaest učenika u srednjoj školi Marjory Stoneman Douglas u Parklandu na Floridi, zatrpan pismima obožavateljica i obožavatelja; druga o stanovitoj francuskoj veganki koja slavila teroristički napad islamista Redouana Lakdima jer je u tom napadu poginuo i jedan mesar. Ova dva slučaja nedvosmisleno ukazuju na duboku krizu u koju je zapala suvremena zapadna civilizacija. Postmodernistički relativizam, izgleda, dolazi na naplatu.

Pogledajmo malo podrobnije prvi slučaj. Citiram iz medija: ”18-godišnjakinja iz Teksasa mu (Cruzu, op.a.) je napisala: ‘Kad sam vidjela tvoju sliku na televiziji, nešto me jako privuklo. Imaš prekrasne oči, a zbog pjegica na licu si još zgodniji.’ Pismo je bilo dodatno ukrašeno srcima i nasmiješenim emotikonima.” Iako fenomen ”obožavatelja serijskih ubojica” u Americi nije nov, uočljivo je da se on pojavljuje i razvija usporedo s postmodernizmom. Javno obožavati zlo jest u neku ruku posljedica postmodernističkog relativizma. Onoga trenutka kad jedan zločinac, poznat jedino po svom besmislenom zločinu, postane svojevrsna zvijezda, junak – postaje jasno kako su moralne koordinate u tom društvu potpuno poremećene.

Drugi slučaj još je luđi. Veganska aktivistica iz Francuske likovala je zbog smrti Christana Medvesa, po zanimanju mesara, u terorističkom napadu u supermarketu u južnoj Francuskoj. Na svome je Facebook profilu napisala:  ”Zar vas stvarno šokira činjenica da je terorist ubio ubojicu? Žao mi je, mene ne. Uopće nemam suosjećanja prema njemu, postoji pravda!” Militantna veganka očito većeg neprijatelja vodi u običnom Francuzu samo zato što je mesar nego u islamističkom teroristu. Društvo s tako niskim kohezivnim faktorom nema budućnosti. Razni odsječci lijeve misli još uvijek se s nesmanjenom žestinom obrušavaju na tradicionalni model društva kao da se on nije odavno već urušio. Radikalizam tih prevratničkih struja u afektivnom je smislu ravan radikalizmu islamističkih terorista. Samo što eko-teroristi još nisu krenuli s akcijama tog tipa.

Zapadnjačka društva i zapadnjački sustav vrijednosti utemeljeni su na kršćanstvu i antičkom nasljeđu stare Grčke i Rima. To je općepoznato, ali to je, bojim se, već odavno postalo puka fraza, to jest to nasljeđe već duže vrijeme kao da nikoga ni na što ne obvezuje. Zapad se, čini se, odvojio od humusa na kojem je izrastao i zaklonio se od sunca uz pomoć kojega je izrastao. Korijenje mu je iščupano i nalazi se u mraku. Već je uvenuo stari svijet, uskoro će i umrijeti, a ono što ostane strovalit će se u posvemašnje barbarstvo. Koliko god te riječi zvučale kao zloguko proročanstvo, one su zapravo konstatacija stanja i uočavanje procesa toliko uznapredovalih da im je ishod gotovo u potpunosti izvjestan.

Evo jedan primjer. Ovih dana u nekim se tiskovinama mogla pročitati vijest da se Irena Škorić, bivša predsjednica Društva hrvatskih filmskih redatelja i kratkotrajna uzdanica neslavno propale Josipovićeve stranke, našla na sudu s izvjesnom gatarom Željkom Hađur. Gatara je redateljici izvukla preko 400 000 kuna za usluge gatanja i čaranja, pa je redateljica tuži. Osobito je pikantan detalj da sama gatara tvrdi ”kako je Irena njoj dužna 12 tisuća kuna te kako joj je dolazila i tražila da joj pomogne naći nekoga tko bi naudio visokopozicioniranim osobama s kojima je u vezi.”

Kad se čovjek sretne s ovakvim praznovjerjem, da ne upotrijebim neku težu riječ, onda mu ponestaje čak i želje da mu se naruga na duhovit ili sarkastičan način. Jednostavno ga obiđe jeza da pripadnici kulturne, pa i političke elite – dakle, oni koji predvode društvo – mogu biti toliko plitki, dezorijentirani, ukratko – bezvezni. Dva je tisućljeća svjetlost kršćanstva rastjerivala mrak iz svijeta iz ljudskog uma, a onda ovakvo nešto! Kako je moguće da ono što je počelo kao racionalizam, vjera u svemoć razuma, završi totalnom kapitulacijom razuma!? Razlog je, čini mi se, u ljudskoj oholosti, nepristajanju uz istinu da samo u Bogu naš život, pa i naša spoznajna moć imaju smisla. Jer siguran sam da je Irena na strani napretka, ”agnosticizma”, Istanbulske konvencije i tako dalje. Uostalom, ne bi bila uzdanica Josipovićeve stranke da nije.

  Zanimljivo je kako za ovim slučajem poseže i Jurica Pavičić, književnik, kolumnist i filmski kritičar iz Splita. U svom tekstu o slučaju redateljice i vračare Pavičiću uspijeva nekako ubaciti Ladislava Iličića i Željku Markić u zatucani krug s praznovjernom redateljicom. Teško bi u hrvatskom javnom životu bilo naći osobe koje manje pripadaju u taj kontekst od njih dvoje. Ne samo stoga što su praktični katolici pa im i vjera zabranjuje bilo kakav kontakt s čaranjem i vračanjem, nego i zato što je riječ o izrazito pametnim, logičnim i elokventnim ljudima, barem što se javnih nastupa tiče, te im nitko razuman ne može prišiti ništa iracionalno ni praznovjerno. Izuzev ako taj kršćansku vjeru kao takvu ne smatra iracionalnom i praznovjernom.

Dopuštam da netko može i tako misliti, no čini mi se da kad se god kao spužvom prebriše nasljeđe kršćanstva, većina ljudi sklizne u praznovjerje i barbarstvo. Jer što je drugo odavanje vračanju,  obožavanje ”velikog ubojice” i naslađivanje nad smrću nedužnog mesara nego praznovjerje i barbarstvo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo