1930. godine mladi putnik istraživao je Francuske Alpe.
Naiđe na ogromnu pustaru. Na potpuno gol komad zemlje. Bilo je to jedno od onih mjesta od kojih jedva čekate pobjeći.

I onda, odjednom, mladi putnik stade kao gromom pogođen. Usred te pustopoljine stajao je pogrbljen starac. Na leđima je imao vreću punu žireva, a u ruci je držao dugačku željeznu šipku.

Čovjek je željeznom šipkom bušio rupe u zemlji.
Tada bi iz vreće uzeo žir i stavio ga u rupu.

Starac reče mladom putniku:
„Posadio sam preko 100.000 žireva. Možda će desetina od njih izrasti.“

Starcu su umrli supruga i sin jedinac i on je izabrao ovako provesti svoje zadnje godine života. „Želim učiniti nešto korisno.“, rekao je.

25 godina kasnije, sad već ne-tako-mlad putnik vrati se na to isto područje.
Ono što je ugledao zapanjilo ga je. Nije mogao vjerovati svojim očima.
Zemlja je bila pokrivena predivnom šumom 5 kilometara širokom i 10 kilometara dugom. Ptice su pjevale, životinje su se igrale, a divlje cvijeće predivno je mirisalo.

Putnik stade prisjećajući se pustare koja je tu jednom bila.

Sada je tu bila predivna hrastova šuma …
… i to samo zato što je – NEKOME BILO STALO.