Čovjek koji je sadio žireve

1930. godine mladi putnik istraživao je Francuske Alpe.
Naiđe na ogromnu pustaru. Na potpuno gol komad zemlje. Bilo je to jedno od onih mjesta od kojih jedva čekate pobjeći.

I onda, odjednom, mladi putnik stade kao gromom pogođen. Usred te pustopoljine stajao je pogrbljen starac. Na leđima je imao vreću punu žireva, a u ruci je držao dugačku željeznu šipku.

Čovjek je željeznom šipkom bušio rupe u zemlji.
Tada bi iz vreće uzeo žir i stavio ga u rupu.

Starac reče mladom putniku:
„Posadio sam preko 100.000 žireva. Možda će desetina od njih izrasti.“

Starcu su umrli supruga i sin jedinac i on je izabrao ovako provesti svoje zadnje godine života. „Želim učiniti nešto korisno.“, rekao je.

25 godina kasnije, sad već ne-tako-mlad putnik vrati se na to isto područje.
Ono što je ugledao zapanjilo ga je. Nije mogao vjerovati svojim očima.
Zemlja je bila pokrivena predivnom šumom 5 kilometara širokom i 10 kilometara dugom. Ptice su pjevale, životinje su se igrale, a divlje cvijeće predivno je mirisalo.

Putnik stade prisjećajući se pustare koja je tu jednom bila.

Sada je tu bila predivna hrastova šuma …
… i to samo zato što je – NEKOME BILO STALO.

Share the Post