„Nije duša moja kukavička…
I ne drhti ona u olujama svijeta.
Vidjeh slavu Neba sjajnu,
I vjeru jednako kako blista
– i od straha me brani.“
Emily Bronte
„No Coward Soul Is Mine“
Cijena duše strahovito je precijenjena.
Stvarno je preuveličana…
Barem ja to znam… pa pokušao sam prodati svoju dušu u brojnim prigodama, i kažem vam glasine da vrag želi svaku dušu – nisu točne.
Najprije sam je pokušao zamijeniti za malo talenta, pa zatim za dar mentalne snalažljivosti… ma bio bih ja zadovoljan i s nešto atletskih sposobnosti… i nekoliko dobitnih lutrijskih listića bilo bi super… nekakav novi, uistinu veliki, izum… ma bilo što… što bi me izbavilo od moje dosadne, jednolične i obične sudbine.
Ima političara, lokalnih i globalnih, koji čini se nemaju problema s prodajom svoje duše, a neki od njih svoju su dušu prodali i nekoliko puta… ali ne, ja ne, ja nisam dobio niti jednu ponudu, ma niti za jednu jedinu kunu.
A političari, znate na koga mislim, širom naše drage domovine, pa i širom našeg svijeta, oni čak niti ne moraju sklopiti ugovor s vragom, on jednostavno dođe pokupiti ono što želi, i pred njih istrese brdo pogodnosti, tone nagrada, ljetovanja, putovanja, doživotnih sinekura – dobrih rezultata u ispitivanju javnog mišljenja.
Svega. I svačega.
Bože, kako sam ja ljubomoran, a sve što tražim samo su isti uvjeti igre i iste startne pozicije…
Ali shavtio sam ja da u biti nitko ne želi kupiti moju dušu, jer ona zahtjeva previše brige, pažnje, njege… i ljubavi!
I u ovom trenutku svog života počeo sam razmišljati – OK, ako je ne mogu prodati, možda… da možda… možda bih je mogao dati na leasing… na posudbu… možda bih je mogao mijenjati za nešto što mogu zadržati… barem neko vrijeme…
…ali na žalost sve što mogu, jest iznajmiti je… i to vrlo… vrlo jeftino.
Ali znate što?
Ma koliko god ja spuštao cijenu svoje duše, to nikada nije onoliko nisko kao što su to neke budale spremne učiniti. I mislim da bi tržišna cijena… pa da… tržišna cijena duše bila viša kada bismo se svi složili i dogovorili o minimumu.
Ali to mi nekako smrdi na dogovorenu ekonomiju?!
Možda je ipak najbolje sve prepustiti tržištu?!