(Matej 14, 13-21)

Mnogi su analitičari Svetog Pisma pokušali racionalizirati ovo Isusovo čudo. Uvijek ima onih koji čuda pokušavaju objasniti razumski, a to onda znači svesti ih na ljudsku mjeru. A to onda znači dovesti Boga na mjeru čovjeka.

Albert Schweitzer je pisao da je svaki od nazočnih bio apsolutno impresioniran Isusovom blizinom i da su toliko bili sretni i zadovoljni da su jednostavno zaboravili na glad iako su bili gladni. To je ona teorija po kojoj se čovjek „zanese“ radeći nešto zanimljivo i nije ni svjestan da je zaboravio jesti.

Jedna druga teorija govori da su ljudi ponijeli hranu sa sobom ali da su je iz sebičnosti potajno jeli, jer je nisu htjeli dijeliti s drugima. Kada je onaj dječak ponudio svoj skromni ručak to je onda posramilo ostale, proradila je u njima savjest, pa su razmotali svoje zavežljaje i hrane je bilo u obilju.

Ali sve ove teorije, sva ova objašnjenja, sve ove racionalizacije ne pogađaju u metu. Sve je to, blago rečeno, promašilo cilj.

Poanta ove priče jest da je Krist u stanju riješiti sve naše potrebe. U stanju je to učiniti na bilo koji način, što je nebitno. Bitno je da je Krist odgovor za sve naše probleme i za sve naše potrebe.

Naše potrebe mogu biti tjelesne ili emocionalne ili duhovne i za sve te potrebe Krist je dovoljan.

Da, mi vjerujemo da je Bogu stalo do nas, da Bog vodi računa o nama i o našim potrebama ali u biti mi ne vjerujemo da je Bog u stanju pomoći nam. 

Zato mi i živimo tužan život. Život bez radosti.

Priča jedan svećenik.

Ima dana u mojem životu kada se osjećam da nemam ništa nikome za dati. Nema goriva u mome automobilu, nema hrane u mojem hladnjaku i ja nemam što reći. Nedostaje mi riječi.

Kada se ovako osjećam, moj život, ipak ne staje. Mailovi i dalje pune moje računalo, moj mobitel i telefon i dalje uporno zvone, naredna služba Božja je za 10-tak minuta, a moj popis stvari koje moram obaviti nalik je mnoštvu od 5000 gladnih ljudi.

U takvim trenutcima, u trenutcima emotivne oskudice, volim se prisjetiti ove današnje priče o Isusu koji hrani mnoštvo. Ova me priča podsjeća na temeljnu istinu – da moja služba ne ovisi o tome koliko ja čega imam ili koliko toga ja mogu dati, nego ovisi o tome koliko Bog daje umnažajući ono što ja imam.

Isus kaže učenicima: „Dajte im vi jesti.“

Učenici djeluju zbunjeno.

Oni ništa nemaju. Nemaju hrane. Nemaju novca.

Zure u gladno mnoštvo koje sve više i više nalikuje ljutitoj svjetini.

Učenici mu kažu: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.”

Isus im kaže: „Donesite to vaše NIŠTA meni.“

On zatim blagoslivlja ribu i kruh i dijeli hranu ljudima.

I kako Matej veli: „I jeli su svi i nasitili se.“

Ponekad Isus traži od nas da mu damo to svoje „ništa“ – naše male štručice kruha, naše dvije ribice i onda nama ne preostaje ništa nego stati sa strane i promatrati kako nas Isus podučava jednoj drugoj vrsti ekonomije, ekonomije koja nastaje iz Božjeg obilja.

Isus ne zna za ograničenja. Iz ničega naš Bog stvara. Ekonomija Kraljevstva Božjeg je obilna. U njoj ne postoji ni inflacija, ni deflacija, ni recesija – u njoj nema da nema.

Naš hladnjak ne mora uvijek biti pun da bi Isus uzeo ono što mi imamo i nahranio gladne.

Zašto smo mi podlegli laži da su resursi na zemlji ograničeni?

Čitav svijet mantra kako smo na granici raspoloživog.

Kriza energenata, kriza pitke vode, kriza šuma, kriza ozona … kriza … kriza … kriza. Milijarde gladuju, jer ovim svijetom vlada nepravedna raspodjela dobara, a sve kako bi se osigurala perverzna obilanca bogatih i povlaštenih.

Božja ekonomija je ekonomija obilja ali ne samo za neke među nama.

U Kraljevstvu Božjem nema potrebe gomilati, stvarati zalihe.

U Kraljevstvu Božjem uvijek ima dovoljno.

Onoliko koliko ti treba.

Je li to razlog zašto se Isusova čuda nastoje racionalizirati?

Je li to razlog zašto neki danas tako silno žele „ubiti Boga u nama“?