Blog

Prof. dr. sc. Tonči Matulić prometnuo se, naročito u posljednje vrijeme, u jednog od vodećih teoloških mislilaca čiji javni istupi privlače pozornost ukupne, a ne samo katoličke javnosti, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.

Potvrdit će to i ovaj djelomično skraćeni transkript njegova nedavnog razgovora s vjeroučiteljima u kojem temperamentno i gorljivo objašnjava i brani ono u što vjeruje i za što se zalaže. Ističemo da je riječ o živom govoru, a ne o pisanom tekstu, te da je njegova prilagodba tiskanom izdanju vjerojatno umanjila preciznost izričaja. No, unatoč tomu, smatramo da taj hendikep ne može umanjiti zanimljivost ovog Matulićeva istupa.

 

 

Tonči Matulić:

„Šta bi?

Da nam bude ugodno, lijepo,

 da nas nitko ne napada?“

 

Oružnim nasrtajima zla

Mi smo izrazili zadovoljstvo referendumom organiziranim od građanske inicijative “U ime obitelji” radi ustavne zaštite definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

No, jeste li gledali brojke?

Gotovo 480.000 izišlih na referendum je glasovalo protiv te definicije.

Gotovo pola milijuna. To vam je više oko 13 posto ukupnog stanovništva Republike Hrvatske.

Ta brojka raste, ne u našu korist. Je li me pratite? 

O tome se radi. Prema tome, kakvo zadovoljstvo?

Možemo reći da se dobila jedna bitka, ali se, naravno, nije dobio rat, ako ćemo govoriti tim nesmiljenim ratničkim jezikom. E sad, kamo to ide, kamo mi, zapravo, idemo. Imamo pravo o tome razmišljati, jer to nam je urgentna dužnost. Kako ćemo se oduprijeti tim ružnim nasrtajima zla kojima čovjek često puta ne može odoljeti? 

Pa ni ta naša velika, stara, moćna Crkva ne može te nasrtaje zaskočiti. Kako dakle da ona, kao zaštitnica dobra, kao zaštitnica bogosličnosti u čovjeku, kao zaštitnica nepovredivog i apsolutnog ljudskog dostojanstva, kako da zaštiti tog čovjeka?

Kako? – to je pitanje.

Razračunavati se javno, po ulicama? Samo izvolite, ali onda se vratite papi Franji pa se upitajte jesmo li dobro učinili? Ma niste učinili onako kako nas je Gospodin poučio evanđelju, a kamoli kako to na svoj način tumači papa Franjo danas.

Doista, čovjek postaje sam svoj bog, čovjek idolatizira svoju slobodu, svoju slobodnu volju, onu koja nosi njegovo moralno djelovanje. I doista to idolatiziranje čovjeka, to je ključni, najveći problem, problem svih problema danas, kako to i sama Crkva govori posljednih 30-ak godina. Mi smo danas često puta suočeni s jednim novim tipom, ne samo razumijevanja čovjeka, nego novim tipom samosvijesti čovjekove koja uistinu nosi sa sobom ove poremećaje.

 

O dobrim djelima i sreći

Vi djeci u školi govorite da trebaju biti odgovorni.

Ali u odnosu na što trebaju biti odgovorni?

Morate im dakle, izložiti moralni zakon, morate im reći što je dobro, a što je zlo da bi znali prema čemu trebaju biti odgovorni. Ako vi samo govorite budite odgovorni, odgovorni, odgovorni…samo ćete im napuniti glave jer oni onda nemaju jasan pojam zla, niti jasan pojam dobra. Oni onda ne znaju kako se to dobro ili zlo referiraju na njihovo konkretno moralno djelovanje niti mogu preuzeti odgovornost za čine i ponašanje. Razumijete? 

Odgovornost je zapravo formalni princip morala. Odgovornost nema nikakav sadržaj. Odgovornost je tek uvjet moralnoga djelovanja, a sadržaj je moralni zakon. Kad kažeš malom djetetu, to je kaka, onda se zna da je to nešto prljavo, neka ne gura ruke tamo, to je pec-pec, onda se zna to je nešto što će ga opeć. Ili kad kažeš odraslom ne seks prije braka, onda zna što mu govoriš i ti moraš preuzet odgovornost za takvo ponašanje. A ne odgovornost, odgovornost, odgovornost, a nitko ne živi predbračnu čistoću. 

Eto tebi takva odgovornost! To je to. Odgovornost nije nikakav sadržaj, moralni zakon je sadržaj, moralni zakon kao nositelj moralnoga dobra, moralno dobro kao mogućnost uosobljenja da postaneš krepostan i da te ta krepost usrećuje, da te čini sretnim, zadovoljnim čovjekom. I kad učiniš dobro djelo siromahu – kakav ti je osjećaj? Kad učiniš iz srca dobro djelo siromahu na ulici – kakav ti je osjećaj? Ma ispunjen si, sretan, zaboraviš u onom trenutku sve brige toga dana, ako se to dogodilo u predvečerje kad se vraćaš s posla, izmožden i iscrpljen. Učiniš dobro djelo, usrećuje te. 

To su male sreće i što više takvih malih, tzv. intermedijarnih ili posrednih sreća gomilaš, gomilaš, to te te male sreće više usrećuju i približavaju onoj konačnoj sreći. Tako u svakoj gesti, u svakom tvom činu, u svakom pogledu, tvom djelovanju, tvom ponašanju, tvom govoru, tvom prosuđivanju, svugdje vrca to što ti nosiš u sebi, a to je sreća. I na kraju, zapravo, osjetiš, kako bi rekao Aristotel, ipak nešto božansko u nama. Ma koji Aristotel, pa ne živimo mi Aristotelovu objavu, mi živimo božansku objavu. Pa to je to što te vodi Bog. Jesam se malo razmahao, ali smo se sada razumjeli bolje.

 

 

O odgoju djece

Najradije bih skinuo sako, potkošulju, rekao kome se ostaje neka ostaje, jer sad ću zatvorit oči i pričat vam o tome do iznemoglosti… Kad mi kažemo naravni temelj etike to je ono što je izišlo iz Stvoriteljeve ruke. Ono što je izišlo iz Stvoriteljeve ruke zaraženo je tim Stvoriteljem. Njime koji je mudar, razuman, dobar.

PapaRatzinger Benedikt XVI. govori: cijelo stvorenje u svome nutarnjem ustrojstvu nosi trag Božje ljubavi, jer Bog je ljubav i taj Bog koji je ljubav stvorio je taj svijet.

Dakle, ne može ga ne zarazit ljubavlju. Cijeli kozmos u sebi skriva tragove Božje ljubavi, Stvoritelja u svoj njegovoj divoti i ljepoti, u svem bogatstvu njegova božanskog bitka, nalazimo u stvorenju.

Kršćanska etika će reći: to je dano u čovjeku, čovjek nosi taj moralni zakon u sebi, svaki čovjek. Ne samo kršćani, ne katolici, nego svaki čovjek ako je čovjek. Nisu samo kršćani i katolici slike Božje. Svaki čovjek samom činjenicom svoje ljudskosti, svoga čovještva je slika Božja i nosi u svome srcu upisan taj moralni zakon. Eto ti naravnog temelja etičkoga i moralnoga. Slijedi narav, slijedi prirodu, slijedi ono što otkrivaš u svome srcu, ono nagnuće, onu inklinaciju prema dobru, vidjet ćeš. 

U svakom trenutku. Vi odgojitelji, pedagozi na nižim razinama izobrazbe, odgoja, dobro znadete da se u malom djetetu već u petoj, a svakako na prijelazu u šestu i sedmu godinu života budi savjest. Koja je to eksplozija vrednovanja na onim iskustvima njegove dječje nevinosti, na onome što je već ponešto vidio od svojih roditelja, profesora, pa i vjeroučitelja, nas svećenika, i što je on zaključio. Potrebno je da to što se probudilo u njemu sada raste. Da uzraste do moralne zrelosti u kršćanstvu, a naš poziv je veći, da izraste do mjere uzrasta punine Kristove. Ali to nećemo moći bez milosti, bez Duha Svetoga.

Ostanimo na naravi, ostanimo na onome naravnom, na onome prirodnom, na onome što u teologiji zovemo stvorenje, što je u filozofiji biće, bitak, kakav jest. Ali tko danas do toga drži? Danas je aktualna vladavina, ovladavanje, gospodarenje. I kome primjerice, reći ono što Crkva kaže da je moralno istinit prirodni ritam reguliranja rađanja? Obiđi apoteke, otiđi kod liječnika obiteljske medicine, specijalista ginekologije, pa pitaj njih o tome. Polazi se od moći, ovladavanja. Što ćemo se zamarat time kako priroda diktira. Mi ćemo prirodi diktirati, mi ćemo njome ovladati. 

Šta bih se mučili s tim ciklusima, zezali se, uvijek čekali u strahu, strepili koliko je to sigurno ili nesigurno. Nakljukaju se ili pak, koriste mehanička sredstva i gospodare. Kužite li bit problema? To je to.

Mi moramo komunicirati s pluralističkim, vrijednosno i etički pluralističkim, religijski pluralističkim, multikulturalnim kontekstom i Crkva mora rabiti jedan jezik koji je svim ljudima razumljiv i dostupan. Taj razumljiv i dostupan jezik na polju etike, morala je naravni moralni zakon. Ali, taj naravni moralni zakon pretpostavlja jedno razumijevanje čovjeka, jedno razumijevanje prirode, jedno razumijevanje etike, morala i zato često puta pravorijeci moralni i moralne norme koje predlaže živo crkveno učiteljstvo najlošiju prođu imaju upravo među članovima same Crkve.

Zašto? 

Zato jer su nekako skliznuli pod zamašanj dominari naturam, u medijima, u obrazovanju, u vrtićkom obrazovanju i odgoju, u osnovnoškolskom, u srednjoškolskom, u visokoškolskom. To je naša civilizacija. To je naš kulturni kontekst. I, vidite, doista, ako Bog ne nosi svijet na svome dlanu, a za vjernika je nezamisliv svijet koji ne bi počivao na Božjem dlanu, sve ono što je na tom svijetu otišlo bi u ništavilo. A na pozornici njegovoj, pozornici čovječanstva, kako to zove Drugi vatikanski koncil, događaju se duboke preobrazbe, događaju se mnogi poremećaji.Važno je samo da razumijemo svijet u kojem danas živimo, da razumijemo kulturne dinamike u koje smo danas uronjeni, te da taj društveni kontekst ne podcjenjujemo. Nemojmo vraćati milo za drago nego pokušajmo razumjeti.

 

O Božjem strpljenju i izboru

Dok ga ne razumijemo nećemo mu moći ni pomoći. I doista, ja vjerujem da ovaj svijet i ovu pozornicu čovječanstva Bog nosi, ali na površini toga svijeta pojavljuju se stvari koje upućuju na zaključak kao da Boga nema. Tko će dakle unijeti Boga u ovaj svijet? Zašto je Bog ovako strpljiv s nama, zašto je ovako tolerantan prema nama, zašto ne intervenira, zašto ne spusti onoga s Pantovčaka, ovoga s Gornjega grada, onoga tamo sa Savice? Zašto svi ti kažu NE u brk Bogu koji ih je stvorio i koji postoji i koji jest i koji bijaše i koji će biti, zašto govore ne zanima me, ravnodušan sam, ne vjerujem? Zašto govore gluposti tipa rođen sam kao katolik, ali sam kao odrasla osoba agnostik i ateist? A tko se to rodio kao katolik? Evo, kako je on to strpljiv!


Kako kaže Drugi vatikanski koncil, stvorenje doista bez stvoritelja iščezava. I nemojte ići na ljude koji imaju strastvenu nevjeru i koji su toliko opterećeni tom svojom nevjerom da bi stalno o njoj govorili, da bi je prenosili na sva moguća zvona itd., za razliku od nas kršćana čija se vjera na licu ne može vidjeti. Nemojte takve mrziti, napadati, prozivati. Jer Bog može imati sto načina kako će s njima, ali on je izabrao mene i tebe, izabrao je put utjelovljenja, rođenja svoga jedinca sina koji je u Isusu iz Nazareta prošao ovom zemljom čineći dobro, koji je prenio sama sebe, to je izabrao. 

Nije izabrao ni mač, ni oganj, ni nasilje. Mogao je, on je nas mogao otkupit istog časa kad smo pali. Ali je, vidiš, izabrao put trpljenja, put žrtve, lišio se svoga božanstva da bi uzeo ovo naše ljudsko. Kad ćeš se ti lišiti tog svog katoličkog da razumiješ onoga drugoga koji ti stoji nasuprot? Kada? Volio bih da se razumijemo o tome da je Bog izabrao nas da tom svijetu uprisutnjujemo baš njega, živoga Boga i, naravno, pazite što sam rekao, izabrao je nas. Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. E sad, kad te zovu iz HDZ-a i kažu hoćeš li se učlanit, onda si pun sebe, puna sebe, zvali su me iz stranke, hoće da se ja učlanim. Bog te izabrao. Eto. Bog te izabrao. Bog nas je izabrao.

 

O putu žrtve i odricanja

To je taj put, put žrtve, put odricanja. Sad ću vam reć koje su to Jobove patnje kad se vi nađete u situaciji zastupanja vjere i kad svatko zna tko ste i koga zastupate, a kad ste doslovno razapeti na križ. Zar to kao vjeroučitelji niste proživjeli u školi? Ali, čekajte malo. Što ste učinili? Zašto ste se povukli iz zbornice i ne navraćate u zbornicu jer ste je proglasili komunjarsko-ljevičarsko-udbaškom. Hajde recite, hoćete da vam ja pričam o senatu, o ovome, onome? Tamo, tamo ti je mjesto! Tamo, “smrdi” po kršćanstvu tamo, “zaudaraj ko tvor” po Kristu, neka oni bježe iz zbornice, ali tebi je mjesto u zbornici! E, ali kad smo mi zbornicu proglasili onim što jesmo onda naravno, to nije uvijek lako.

Zašto? 

Jer smo em žene, em muškarci, em smo introvertirani, em ekstrovertirani, em smo impulzivni, em smo ovakvi… Vidite, ja ne govorim o onome što je sada posve osobno, da će netko zadobiti povjerenje svojom blagošću više nego netko silnim znanjem. Ja sam toga svjestan. Kao što u nekim okolnostima sva blagost neće učiniti ništa koliko prava riječ, riječ istine, riječ dobra. Ali, kad smo tu gdje jesmo i koliko jesmo uistinu možemo učiniti puno. I to je taj put. Put koji je žrtva, koji je patnja. Nema drugo, put žrtve, put patnje, put gradela, sveti Lovre, obrni, pečenka je gotova. Nema nam druge. Šta bismo mi bili kršćani od formata tako da nam bude ugodno, lijepo, da nas nitko ne napada, nitko ništa ne govori, lijepo smo se osigurali i da nam krunski dokaz naše kršćanske egzistencije budu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Molim vas lijepo, i onda nas papa Franjo mora prisjećati. I papa prije njega. Oprostite, jesmo li mi zaslužili te ugovore? Hajde, razmišljajte malo, kako bi se u školi reklo, kreativno kritički razmišljajte. Jesmo li ih zaslužili, mi, mi, sada ovdje, ne oni prije nas, ne mučenici za vrijeme komunizma, nego mi, mi, jesmo li mi danas još uvijek zaslužili te ugovore po doprinosu ovom društvu, po angažmanu, po zalaganju u ovom društvu, po unosu dobra, kreposnog, sreće u ovo hrvatsko društvo. Jesmo li zaslužili?

I hoćemo li jednog dana ako nam to netko oduzme imat pravo žalit se na njih što su nam to oduzeli ili ćemo stat pred ogledalo i reći da, da mi smo samo tražili i zahtijevali, tražili i zahtijevali. Ali ovdje ostaje pitanje što smo dali, a ima nas tako puno. I ne trebamo bit svi to, nego je dovoljna samo šačica, jer mi smo sol zemlji i mi smo svjetlost svijeta. Dovoljno je da nas malo bude promptnih, spremnih ko sveti Lovre na gradele se peć i onda onim svojim učiteljima reći: obrni, pečenka je gotova, obrni na drugu stranu. Patnja, žrtva, muka, čemer, stres, šila iz droba. Idemo dalje. Hvala.