(Marko 7, 31-37)

Gluhonijeme osobe žive u svojevrsnoj izoliranosti od drugih ljudi.
Gluhonjemi čovjek o ovonedjeljnom čitanju Evanđelja po Marku također je u izoliranom položaju u društvu. U ono vrijeme, dakle u prvom stoljeću, najvjerojatnije nije postojao formalni jezik znakova, pa se je taj čovjek i oni u njegovoj blizini morali snalaziti kako bi međusobno komunicirali.

Ljudi koji su živjeli u prvom stoljeću bili su ljudi oralne komunikacije. Komunikacije razgovorom. Oni nisu stvari zapisivali.

U takvom društvu gluhonijema osoba bila je na apsolutnoj margini.
Takva bi osoba u cjelosti bila izostavljena iz društvenog života.

Današnje društvo, u kojem živimo, živi brzim ritmom.
Svi manje više koriste automobile, rijetki hodaju.
Većina nas je postala ovisna o mobitelu i internetu.
I naravno svatko vodi računa o svom poslu.

Rijetko se komunicira s ljudima oko sebe ukoliko nisu poslovni partneri ili jako bliski poznanici. Među ljudima i u najvećim gužvama vlada snažan osjećaj osamljenosti. Ljudi se druže u svojim društvenim, strogo kontroliranim, krugovima u koje pridošlica nema pristupa.

Živeći takvim životom, životom brzog ritma mi smo neprestano u stanju gdje nas se ometa, gdje se naša pozornost odvlači i u kojem mi živimo ne u suglasju sa svojim bližnjim nego u potpunoj disonanci.

A kada smo u takvom stanju onda smo mi zatvoreni i nove ideje ne dopiru do nas. Odvojen od okoline u kojoj se nalazimo mi se također odvajamo od mogućnosti da primimo nove informacije.

Mi u biti postajemo – gluhonijemi. Mi ne slušamo one koji su oko nas, a niti s njima komuniciramo.

Ima jedna zgoda o čovjeku koji se je pobojao da mu supruga gubi sluh. I ode on liječniku i reče: „Doktore, moja supruga više ništa ne čuje. Bojim se da je definitivno oglušila.“ „Dobro“ doktor će njemu „večeras kada dođete kući pokušajte otkriti koliko je uistinu sluha izgubila. Stanite pet metara iza nje i nešto je priupitajte. A onda se približite na 3 metra i tako dalje. Vidite koliko joj blizu morate prići ne bi li vas ona čula. I tako ćemo saznati koliko joj je sluh oslabio.“

I te večeri čovjek zatekne svoju suprugu u kuhinji kako priprema večeru. Stane 5 metara iza nje i upita: „Draga, što je za večeru?“ Supruga ne odgovori, pa se on primakne bliže i ponovi pitanje. Odgovor nije stizao pa se je on sve više primicao svojoj supruzi sve dok nije stao neposredno uz nju i po peti put postavi isto pitanje: „Draga, što je za večeru?“

Supruga se okrene i odgovori: „Po peti put ti kažem – lešo i šalša.“

Mi živimo u svijetu koji misli da je Bog gluh na njegove vapaje, a u biti smo mi gluhi i ne čujemo Božji glas.

Druga tendencija kojoj naginjemo, kada živimo prebrzim životnim ritmom, jest da mi težimo prema ekstremnom konzervatizmu po pitanju svojih osjećaja. A kada postanemo emocionalno i suviše konzervativni onda se mi zatvaramo prema drugim ljudima i nismo u stanju s njima se povezati.

Osobi koja je izolirana i kruta teško je ući u rizik ljubiti nekoga i davati se nekome. Zarobljeni u suludom ritmu svakodnevice mi više, ni uz najbolju volju, nismo u stanju usporiti, povezati se s ljudima oko sebe kako bi stvorili i održali određene odnose.

Uvlačimo se i zatvaramao sami u sebe.

U današnjem čitanju, nakon što je utisnuo svoje prste u njegove uši i nakon što je pljunuo i dotaknuo se njegovog jezika, Isus im zapovijeda: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!”

Ne izliječi se, ne ozdravi, nego otvori se, oslobodi se svojih okova.
Naredna rečenica je potvrda, jer se u njoj kaže da su mu se uši otvorile i jezik mu se razdriješio spona. Jezik je postao slobodan, jer više nije bilo onog što ga je sputavalo.

Isusova zapovijed uisto vrijeme je i radost i prijetnja. Ona je radost otvaranja, sloboda od svake ovisnosti koja nas sputava, kao što je, naprimjer, ovaj naš suludo brzi život. Ona je prijetnja ugodi koju donosi takva ovisnost i koja nas čini robovima.

Znanstvenici su otkrili da životinje naviknute na kavez ostaju u kavezu čak i kada su vrata kaveza otvorena. Životinjama je ugodnije u njihovom zarobljeništvu, u kavezu, i one biraju u njemu ostati.

Mi smo definitivno postali robovi suludo brzog ritma života i mi radije ostajemo u njemu vezani, prikovani, sputani dok trčimo kroz život, umjesto da usporimo i preuzmemo na sebe rizik nepoznatog.

Za biti otvoren, kako nam Isus zapovijeda, mi to ponajprije moramo željeti.

Gluhonijemog čovjeka u današnjem čitanju su donijeli Isusu, on nije sam potražio Isusa. Donijeli su ga njegovi dobronamjerni prijatelji i obitelj.

Ali on je bio spreman dopustiti Božjem Duhu da uđe u njega i da na taj način promijeni njegov život na bolje.

Na koji način Bog nas danas poziva da se otvorimo?
Kome ili čemu Isus danas zapovijeda i govori: “Effata!” – “Otvori se!”?
Kako će ovaj „gluhonijemi“ svijet uopće čuti Božji glas?

Možda jezikom znakova. Kroz djela ljubavi i dobrote.
Da, mi bismo trebali ući u svijet kojeg Bog toliko ljubi, a ne čekati da taj svijet dođe do nas.

Mi moramo progovoriti „jezikom znakova“ i onda ćemo čuti i progovoriti.

Ali kako mi živimo u duhovno gluhonijemom svijetu postoji realna opasnost da mi kao vjernici „izgubimo svoj duhovni sluh“. Okruženi različitom bukom mi postajemo nesigurni kada nastupi tišina oko nas i kada Bog progovara.

U Evanđelju po Marku nekoliko puta se spominje „slušanje“.

Na Brdu preobraženja nebeski Otac govori učenicima: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9,7), a samo nekoliko stihova kasnije od ovih današnjih Isus će reći učenicima: „Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete?“ (Marko 8,18)

Priča govori o čovjeku i njegovom petogodišnjem sinu koji ga upita: „Tata, kako zvuči Božji glas?“

Otac nije znao odgovoriti sinu.

Nekoliko godina kasnije sin ode na svoje prvo ljetovanje sa skautima ali na taborovanju se posvađa s jednim dječakom i potuče se. Na sreću brzo su ih rastavili. Dječak je želio vratiti se kući ali otac sjedne u automobil i dođe do tabora kako bi razgovarao sa sinom.

No sin je bio nepopustljiv. Nije želio ni čuti o ostanku nego je uporno želio vratiti se kući. Spakirao je sve svoje stvari i sjeo je u automobil. Otac zatraži neka još samo jednom porazgovaraju prije nego odu.

I sjedoše na dva velika kamena usred šume. „Sine, postoji li ikakav glas u tebi koji ti govori što bi trebao učiniti?“ „Da.“ Odgovori dječak. „A što ti taj glas govori?“ – „Govori mi da bih trebao ostati i pomiriti se.“ – „Jesi li u stanju prepoznati taj glas?“ – „Da. To je Božji glas.“ „Sine, shvaćaš li što se je upravo dogodilo? Čuo si Božji glas. Bog ti je progovorio iz dna tvoje duše. Zaboravi sve što se je dogodilo. Bog ti govori i ti si u stanju prepoznati njegov glas.“

Ali dječak je ustrajavao: „Da, ali ja i dalje nemam namjeru učiniti ono što mi Bog govori.“

Otac mu pojasni da je to njegovo pravo, pravo na izbor, ali mu također pojasni što će se dogoditi.

Ako odbaci Božji glas koji dolazi iz njegove duše i odabere neposluh prema Bogu njegovo će srce otvrdnuti i uši će oglušiti.

Ako nastavi tim putem, doći će dan kada više uopće ne će čuti Božji glas.

A onda će doći dan kada će poreći da mu je Bog ikada išta govorio.

Međutim ukoliko bude slušao Božji glas i poslušao ga, na koji god način on do njega dolazio, kroz Sveto Pismo, kroz njegovu savjest, i ukoliko odgovori Bogu kroz poslušnost, onda će njegovo srce biti meko i njegove uši će uvijek biti u stanju čuti Božji šapat iz dna duše.

Nakon ovih riječi dječak je odlučio pomiriti se i ne otići kući.

Jesmo li i mi ponekad nalik ovom tvrdoglavom dječaku? Dječaku koji ušutkuje Božji glas i koji govori: „Da, čujem te Bože ali nemam namjeru poslušati te.“

Poslušajmo!
Poslušajmo!
Poslušajmo!

Budimo zahvalni da imamo Boga koji želi razgovarati s nama, koji nas želi voditi i koji nam šapatom prenosi svoju ljubav na bezbroj načina.

Isus je rekao gluhonijemom: „Otvori se!“

Možda danas to isto govori i nama.

Otvori se!
Otvori se ljubavi Isusa Krista.
Otvori se istini Isusa Krista.
Otvori se Isusu Kristu i slijedi ga tamo kamo te vodi.
Otvori se glasu Boga svojega.

Usudimo se i – otvorimo se.

Možda nam to promijeni naš život – zauvijek.