Obožavanje i sumnja.  Zajedno su od samog početka.

Biblija je iznimno realistična u pogledu takvih stvari.  Matej nam ništa nije uljepšao, zasladio, nije pokušao staviti sjajne aureole iza glava svakog učenika dok su svi stajali na gori u Galileji.   

Uskrsli Isus bio je ondje, u tijelu. Štovali su ga ali on je također kod njih izazivao i neke sumnje.   Nije nam rečeno što je to izazvalo njihove sumnja.

U što su sumnjali?   U vlastite oči?   Možda.  

Jesu li sumnjali u kontinuitet između Isusa kojeg su nekoć poznavali i onoga koji je sada bio pred njima, samo nekoliko dana nakon smrti njihova bivšeg Učitelja?   Možda.  

Iz drugih evanđelja znamo da je postojalo nešto dovoljno drugačije u Isusovom pojavljivanju i pojavi nakon uskrsnuća da je bilo moguće provesti dosta vremena s njim (kao, na primjer, kad je nekoliko ljudi bilo na putu za Emaus i s njim propješačilo nekoliko kilometara) a da ga i dalje ne prepoznaju kao učitelja iz Nazareta.

Ili su sumnjali u još temeljnije stvari?   Možda su vjerovali da je to njihov stari prijatelj Isus, ali su se onda zapitali je li on doista umro?   Možda su vjerovali da je to Isus, ali su mislili da vide duha, viziju, ukazanje Isusa s one druge druge strane, ali ne tek živuću osobu od krvi i mesa?

Teško je reći. No bez obzira na točnu prirodu njihove sumnje, ne možemo pobjeći od zapanjujuće činjenice da je upravo na dan kada je najpoznatija zadaća svih vremena dana Crkvi koja je tada bila u nastajanju – i na dan kada je trojedinoj formuli za božanski identitet dat tako nedvosmislen izraz kao bilo gdje u cijelom Novom zavjetu – upravo tada i tamo na taj dan, postojala je sumnja.   Bilo je tu dosta neizvjesnosti pa i tračak skepse.

Svatko tko je ikada namrštio čelo nad nekom od zapetljanijih složenosti doktrine o Presvetom Trojstvu trebao bi cijeniti sumnju koja visi u zraku u jednom od ključnih odlomaka na kojima je izgrađena teologija Presvetog Trojstva!   Ali svi mi, Kristovi učenici posljednjih dana, također bismo trebali cijeniti činjenicu da čak ni Isusova fizička prisutnost nije uvijek bila dovoljna za odagnati svaku sumnju.

Ponekad smo svi mi u iskušenju pomisliti: “Ah, da sam samo bio ovdje na zemlji kad je Isus bio ovdje, onda bi vjera bila puno lakša stvar. Da sam ga samo mogao vidjeti kako hrani 5000 ljudi, čuti vlastitim ušima propovijedanje Blaženstava, zabiti svoje prste u rupe od čavala onako kako je Toma pozvan bio učiniti . . . da sam samo bio tamo, vjera bi mi se činila čvršćom od kamena.”

Možda.  Ali možda i ne.

Vjera je u konačnici misterij kojega možemo poduprijeti fizičkim dokazima ili i ne moramo.   Pa ipak, čak i u prisutnosti štovanja obojenog sumnjom, Isus je tu i obećava svoju trajnu prisutnost do kraja vjekova.   Sumnja nas ne diskvalificira da budemo u Isusovoj prisutnosti.   Umjesto toga i usred sumnje, Isus je tu, on nam donosi puninu Oca, Sina i Duha Svetoga i traži od nas da idemo naprijed u još veću službu dok svjedočimo njegovo Ime i Njegovo evanđelje do kraja zemlje.

Tada nije bilo lako biti sljedbenik Trojedinoga Boga.  Ni sada to nije lako.   Naposljetku, ovaj odlomak ne samo da sadrži sumnje nekih, već je i posljedica postupka vjerskih vlasti koje su podmitile rimske stražare da prošire lažnu prijavu o pljački groba kao način da se objasni Isusov sada prazan grob.  

Protu-priče, druge priče, spinovi, razotkrivanje raznih aspekata cijele evanđeoske priče: sve to lebdi uokolo od samog početka.   Možda su do vremena kada su učenici sustigli Isusa u Galileji (oko stotinjak kilometara sjeverno od Jeruzalema), neki od učenika već bili izloženi ovoj ili onoj protu-priči.   Možda je to bio dio sumnje.

Ovo su uglavnom nagađanja, naravno. Sam tekst je dosta škrt. Ipak, na ovu nedjelju Presvetog Trojstva ponovno se vraćamo na tvrdnju da je novi život moguć kroz krštenje u to u ime Trojedinoga Boga i štoviše, Isus koji drži ovo obećanje i nudi izglede za novi život, obećava da će biti s nama do – kraja svijeta.   Dakle, stalno.

Matej je započeo notom duboke tajne: dijete koje je bilo poznato kao Isus bilo je Marijin sin, ali ne Josipov (Mt 1,16).   A kad Joseph dozna za prisutnost djeteta u utrobi svoje zaručnice, dovoljno je zbunjen i skandaliziran da želi pobjeći od cijele situacije. Ali Bog mu govori da ostane pri misteriju, uz svu tu zbrku, jer nekako će iz svega ovog, na prvi pogled, naopakog, srcu uznemirujućeg posla, doći dolazak Onoga kojeg je Josip trebao pozdraviti kao “Emanuela”, kao “Boga s nama.”

To je tema Matejeva evanđelja i tako Matej umeće priču u knjige vraćajući se na riječ “Bog s nama” s usana istog Isusa u Mateju 28 i na posljednje riječi u evanđelju. Stvari su još uvijek zbunjujuće dok se knjiga koju je Matej napisao bliži kraju. Matej 1 i Matej 28 su na neki način poglavlja – blizanci. Umovi su još uvijek zbunjeni. Srca su još uvijek uznemirena.

Oni su ga obožavali. I sumnjali su.

Kako je bilo na početku, tako je i danas ostalo nama u Crkvi. Ali Isus je još uvijek s nama. I kroz njega smo zahvaćeni punim misterijem Trojstva koje je upravo Otac, Sin i Duh Sveti.

Nedjelja Presvetog Trojstva, poput Doktrine Presvetog Trojstva, po kojoj je dobila ime, može izgledati prilično dosadno, akademski, pomalo udaljeno.  Ali nije.   Punina kozmičkog Boga je s nama, na našoj je strani, ugnijezdila se je tik uz nas čak i u našim najdubljim vremenima obožavanja i sumnje. To nisu akademske informacije.   To je jako, jako osobno. I jako je, jako lijepo. Hvala Bogu, Ocu i Sinu i Duhu Svetome, Amen!