(Ivan 12, 20-33)

“Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas.”

(Ivan 12,30)

Susrela se dva poznanika nakon nekog vremena i prvi će: „Dugo se ne vidjesmo. Kako si mi?“ Drugi odgovori: „Imaš pravo, dugo se nismo vidjeli. A, loše sam ti. Sve me boli.“ Užurbano će prvi: „Ajde neka drago mi je. Žurim. I javi se koji put.“

Jedna od dominantnih karakteristika našeg vremena svakako je pomanjkanje ljudi koji su spremni i voljni saslušati drugoga. S jedne strane ova civilizacija atakira na naše uši enormnim audio pritiskom, a s druge strane, kada želite da vas netko sasluša, vlada apsolutna gluhoća.

Paradoks našeg vremena.

Svi mi slušamo nečiji glas. Kod nas ljudi to je neminovnost. Dolazimo na ovaj svijet slušajući glas svoje majke, pa očev. Kao djeca slušamo glasove rodbine i prijatelja. Odrastajući slušamo svoje učitelje i vjeroučitelje, radijske i TV novinare i komentatore. U zrelim godinama kakofonija glasova koja opsjeda naše uši zna biti zastrašujuća, jer se broj glasova višestruko povećava.

I tako je to stoljećima. Kako civilizacija tehnološki napreduje, ljudska sposobnost slušanja opada, bolje reći smanjuje se želja za slušanjem drugoga.

„Svi naime Atenjani i stranci pridošlice nemaju ni za što drugo vremena osim da što novo kazuju ili slušaju.“ (Djela 17,21)

Pomanjkanje volje za saslušati drugoga rezultat je prevelike i sveprisutne sebičnosti i ravnodušnosti u našem svijetu. Današnji svijet zagovara tzv. neagresivnu neutralnost.

Dorothy Sayers primjećuje: „U svijetu se to zove tolerancija, ali u paklu to se zove očaj … grijeh koji ne vjeruje ni u šta, koje ni za šta nije briga, koji ne želi ništa znati, koji se ni u šta ne miješa, koji ni u čemu ne uživa, koji ništa ne mrzi, koji ni u čemu ne nalazi smisao, koji ni za šta ne živi i koji ostaje živ jer ne postoji ništa zbog čega bi umro.“

Koliko je samo Isus različit od svega ovoga.

A mi slušamo … koga?

Mi ljudi nismo (najčešće) svjesno i namjerno u neposluhu prema Bogu. Mi jednostavno ne slušamo što nam Bog govori. Bog nam je dao svoje zapovijedi, ali mi ne obraćamo pozornost na njih i to ne zato što namjerno želimo biti neposlušni, nego zato što mi Boga ne volimo uistinu i mi Boga ne poštujemo.

„Ako me ljubite, držite moje zapovijedi!“ (Ivan 14,15)

Slušamo ovaj svijet i ne slušamo Boga i tako zorno pokazujemo koliko mi u biti malo volimo Boga. Bolje rečeno ne volimo ga. I umjesto da se odreknemo verbalne ekvilibristike, kojom pokušavamo oboriti neoborivo, bolje bi nam bilo zapitati se – zašto mi ne volimo Boga?

Zato jer znamo da kada Bog govori mi moramo ili učiniti ono što nam on kaže ili mu moramo reći da ga jednostavno ne želimo poslušati. I onda se mi jednostavno pravimo gluhi. Nismo čuli. Mi tako neprestano ponižavamo Boga misleći kako smo ga nadmudrili praveći se kako nismo čuli ono što nam on govori.

U ovom našem životu samo su dva glasa koja nam se obraćaju.

Glas ljubavi i glas grijeha. Glas istine i glas laži. Glas Božji i glas Sotonin.

Sotona govori mnogim glasovima, govori s mnogih mjesta i preko mnogih svojih odvjetnika i glasnogovornika. I nama se čini da ima mnogo ideja i da pred nas stavlja veliku mogućnost izbora.

To je taj famozni pluralizam koji se na površini čini tako dobar i mudar, a u biti nije ništa drugo nego obična prevara. On je prevara, jer istina ne postoji kao sinteza različitih misli. To je kontradikcija koju pluralizam nosi u sebi. Istina može doći samo iz jednog jedinog glasa. Glasa Božjeg.

Današnje čitanje nas vodi u Jeruzalem. Šest je dana do blagdana Pashe. Do najmasovnijeg židovskog blagdana. Povjesničar Josephus procjenjuje da je taj blagdan znao privući preko 2 milijuna ljudi u Jeruzalem.

Isus je u Betaniji, gdje žive Marija, Marta i brat im Lazar. Betanija je seoce oko 2,5 kilometra udaljeno od Jeruzalema. Prošlo je neko vrijeme  otkad je Isus digao Lazara od mrtvih i u znak zahvalnosti Marija i Marta priređuju večeru Isusu u čast.

Mnogi dolaze vidjeti Isusa, ali i Lazara koji je postao nadaleko poznat. Isusa nije dojmio taj veliki interes i na pitanje nekih hodočasnika da ga žele vidjeti on, kao mnogo puta do sada, odgovara zagonetno. Odgovara porukom o svojoj skoro nadolazećoj smrti.

I zaključuje svoj odgovor riječima: “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti!”

Očito ovo je bio čujan glas.

Nije bila riječ o šapatu.

Bio je to glas kojeg je mogao čuti svaki onaj koji je želio slušati.

Ali Ivan nam govori da okupljeni koji su bili tamo i koji su čuli glas koji silazi s neba, da su pomislili kako je riječ o grmljavini. Drugi rekoše da je to anđeo zborio Isusu. Kao odgovor Isus izgovara ključnu rečenicu. Rečenicu koja odzvanja i dan danas u našim ušima. Ako je želimo čuti.

“Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas.”

Bog progovara s neba, ali ljudi koji čuju Božji glas jednostavno ga ne žele slušati i kažu – pa, to samo grmi. Za okupljene to ništa nije značilo, jer su bili zaokupljeni slušajući i prepričavajući neke druge, svjetovne stvari. Bili su prezauzeti nekim drugim glasovima, pa im ovaj s neba nije ništa značio.

A bio je baš za njih. I za nas.

Mnogi među nama su se toliko odvojili od Boga da kada bi im se Bog izravno obratio oni njegov glas ne bi čuli. Sve što bi čuli bila bi „grmljavina“.

U svojoj drami „St. Joan“ Georg Bernard Show govori o Ivani Orleanskoj. Ivana govori kralju kako čuje Božje poruke. Kralj baš ne cijeni puno ovu ludu ženu u oklopu koja ustrajava na tome da bude na čelu vojske. Ona je prijetnja njegovom autoritetu. I kralj govori Ivani: „Oh, ti tvoji glasovi, ti tvoji glasovi, uvijek ti tvoji glasovi. Zašto ti glasovi ne dolaze k meni? Ja sam kralj, a ne ti.“

Ivana mu odgovara: „Dolaze oni i do tebe, ali ih ti ne čuješ. Ti nisi sjedio navečer u polju i slušao ih. Kada Angelus zazvoni … ti se prekrižiš i s tim završiš. Ali da si molio od srca i da si slušao brecaj zvona u zraku i nakon što su zvona prestala zvoniti, onda bi čuo glasove baš kao što sam ih i ja čula.“

Ivana je čula glas Božji.

Kralj, ako je uopće nešto čuo, čuo je samo grmljavinu.

Što mi čujemo?

I slušamo li mi uopće?

Koliko pozorno slušamo ljude oko sebe?

Koliko pozorno slušamo glas s neba, glas Božji?

Nažalost, mi smo se toliko odalečili od Boga da mi više ne čujemo glas Božji. Svu svoju pozornost posvetili smo glasovima ovoga svijeta.

Ne čujemo ga, jer smo već prije postali gluhi na glas bližnjega. Na glas sirotinje, nezaposlenih, opljačkanih, nepravedno osuđenih, odbačenih, prezrenih, nerođenih, umirućih.

Glas s neba nije došao zbog Isusa.

Došao je radi nas.

Čujemo li ga?

Danas.

„Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, sluša nas.

Tko nije od Boga, ne sluša nas.

Po tome prepoznajemo Duha istine i duha zablude.“

(1. Ivanova 4,6)