Jedni tvrde najbolje je šutjeti i onako se ništa ne može promijeniti.

Drugi govore najbolje je ni u što se petljati, jer što možemo mi maleni protiv „velikih i silnih“.

Riječi su to onih koji su odavno bacili koplje u trnje, onih čiji se  život sveo na najobičniji kompromis, onih koji svojom ravnodušnošću nastoje inficirati što više ljudi u svojoj blizini.

Ali treba govoriti. Ne smije se šutjeti.

Šutnja je zlo. Tko „muči“ taj „dvojicu ne uči“ nego je obična kukavica. Ili ne zna tko je. I čiji je.

Komotne situacije najveća su zamka za čovječji duh.

Zamka koja te zarobi do kraja, i koja te zatoči u tami relativizma.

U tami gdje se samo umire. Doduše sporo, ali sigurno.

Umire se od srama i jada, jer si mogao govoriti, a šutio si.

Mi uistinu jesmo maleni. I površinom, i brojčano, i razinom BDP-ia, ali to su mjerila kojima nas mjeri ovaj svijet. Mjeri i obilježava bar kodom. Kao svaku svoju drugu robu.

Ali mi roba nismo. Niti smijemo pristati na tu definiciju.

Mi smo „dica Božja“!

I nama se je mjeriti mjerom Oca našega.

Ma koliko god to nekima na živce išlo i oni su „dica Božja“, ali se panično boje te istine, jer su se poput razmetnoga sina udaljili od svoga oca. Nadajmo se njihovom povratku i molimo za njega.

Moj tekst „Deložacija Svete Obitelji u Splitu“ (http://ivicaursic.com/index.php/site-map) bio je poziv na buđenje. Na prestanak šutnje. Bio je to glas jednog od nas „malenih“. Glas koji nije mogao niti je smio šutjeti. Možda su neki pomislili kako je to glas „vapijućeg u pustinji“, ali to je točno jedino onda kada se mi ljudi pouzdajemo isključivo u svoje osobne snage i u „centre moći“ ovoga svijeta.

Ako je naš glas u službi Božje pravde i Božje istine, ako je u službi Oca našega, onda mi nikada nismo sami. Niti bespomoćni.

„Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.“ (Luka 1,52)

Ovog ponedjeljka primih SMS poruku u kojoj je stajalo da je u trgovačkom centru „Joker“, iz kojeg je ovog Adventa deložirana  Sveta Obitelj, iznikao – čitav Betlehem.

I Sveta Obitelj. I pastiri. I Sveta tri kralja. I ovčice. A valjda su se i anđeli pojavili. Doduše samo desetak dana prije Božića, ali kako se ono kaže, „bolje ikad nego nikad“. Nikad nije kasno ako je od srca.

I moje je srce bilo puno. Puno radosti i mira.

Radosti i mira Božića.

Možda za to nije uopće zaslužan moj tekst, kojeg su prenijeli i drugi portali (Croative.net, Dragovoljac.com, HRsvijet.net) ali to nije ni bitno. Bitno je da je netko bio potaknut maknuti bezlični prizor dalekih sjevernih bespuća i staviti pod (sada opet) Božićnu jelku betlehemski prizor sa Svetom Obitelji.

Je li to bio proračunat poslovni potez ili je riječ o grijehu propusta koji je sada ispravljen, ja to ne znam. Ali znam da ću ovih dana opet do „Jokera“, jer volim kada ljudi drže do mojih tradicija i poštuju moje osjećaje. I moju vjeru prije svega.

Jer oni su u mojem domu.

U mojoj domovini.

I red je da me poštuju.

Mene i vjeru moju.

Moj glas je bio maleni glas koji je želio svjedočiti u ime svih onih koji žele da se zna tko smo i čiji smo i koji je imao za zadaću unijeti barem mrvicu dostojanstva i mira Božića u naša ranjena srca.

Ja sam želio biti u miru sa svojom savješću i sa svojim Bogom, jer ga se nisam odrekao i … šutnjom.

I zato šutjeti nisam smio.

A najlakše je bilo šutjeti.

„Griješiti šutnjom,

kada je trebalo prosvjedovati,

  čini od ljudi kukavice.“

Ella Wheeler Wilcox