GOSPODARI SAVJESTI Mate Knezović

GOST KOLUMNE

Mate Knezović: Je li Crkva nemoćna pred ‘novopoganim crkvenjacima’?

Ovih dana je od vjernika laičkog staleža prema biskupima krenuo niz zahtjeva da se predlagatelji i podržatelji Istanbulske konvencije podvrgnu crkvenoj disciplini. Kod toga se zahtijeva da se članovima Vlade RH, koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju (IK), uputili ju u Sabor RH na ratifikaciju, te ju brane u javnosti i institucijama (odluka je bila jednoglasna) uskrati pričest i drugi sakramenti. Neki zahtjevi idu za tim da ih se ekskomunicira. Ovo je bila prilika da se te teme stave na dnevni red u unutacrkvenim raspravama i promišljanjima. Prije nekoliko dana Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, izjavio je da se o uskraćivanju pričesti razmišlja.

Međutim, prijetnji ili najava, te javnih opomena od strane biskupa nema, iako se radi o javnim sablaznima i praktičnom otpadu od vjere. Danas sam pratio iskričavu raspravu između katoličke aktivistice i političarke Viktorije Kaleb, dogradonačelice Petrinje, i njezinog biskupa Vlade Košića. Doduše, rasprava se vodila na facebook stranici Zagrebačke nadbiskupije. Ona je iznijela zahtjev da se takvim političarima uskrati pričest i da ih se ekskomunicira, na što je on odgovorio da on ne će nikoga ekskomunicirati. Očito je da još nije, barem tako misle biskupi, došlo do takve situacije, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti ili da su ti uvjeti mrtvo slovo na papiru.  Vjerojatno se smatra da nije vrijeme od takvih “radikalnih” poteza. Možda smatraju da nemaju uporište u Kanonskom pravu, možda da ga i imaju, ali se ne bi htjeli zamjeriti nekome. Ta Crkva je, valjda, inkluzivna, pa ona može, valjda, podnijeti svakakav grijeh i javnu sablazan te otpad od vjere bez sankcija i usput primanje svih sakramenata. Kuda ide takva Crkva nije teško vidjeti. Treba otići u pustoš Zapada, odnosno Njemačku, Francusku, Belgiju…

No da ne donosim unaprijed zaključke, bez nekakve analize Kanskog prava, idemo proći kroz nekoliko kanona (kan.) i paragrafa (§).

Kan. 204 . § 1. Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.

Ovaj § jasno navodi da su vjernici “pritjelovljeni Kristu”, te su “pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi”. Prema ovoj općoj obavezi svi katolici su dužni postupati. To njihovo postupanje je osobito važno ako su na višem položaju u društvu i državi. Njhova je obaveza tim i veća. Koliko mi je poznato velika većina (ako ne i svi) članovi Vlade bi trebali biti “pritjelovljeni Kristu” i dužni su vršiti svoje poslanje kao članovi Crkve. Stoga je Crkva dužna podsjetiti te i takve članove Vlade i Sabora na njihove obaveze. A podsjeća ih na način da neće nikakve posljedice snositi te ih time, praktično, ohrabruje u rušenju njihove “svećeničke, proročke i kraljevske službe”. Ovim su njihove duše, ali i duše pastira i cijelog naroda, u pogibli.

Kan. 208. Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela.

Prema ovom kanonu svi su dužni “prema svojem položaju i službi” sudjelovati u izgradnji Tijela Kristova. Položaj i služba članova Vlade i sabornika je časna. Ona je, gledano s crkvenopravne strane, ne samo svjetovna, nego postoji i obveza prema Crkvi, a to je izgradnja Tijela Kristova. Crkva se mora izgrađivati trajno i dužnost je opća svih njezinih članova. Svima je jasno da Plenković i Vlada, a najave su da će ih slijediti i većina sabornika, djeluju upravo suprotno, odnosno razgrađuju Tijelo Kristovo. Zbog toga ih crkvene vlasti moraju pozvati na odgovornost i upozoriti na posljedice koje će za njih slijediti kao članove Crkve.

Kan. 209. §1. Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom.

Time što je neki katolik postao članom Vlade ili Sabora njegove obaveze su i dalje “čuvati zajedništvo s Crkvom”. Ako netko od njih ne čuva to zajedništvo, on ga onda uugrožava te takvo narušavanje zajedništva može dovesti i do potpunog prestanka tog zajedništva.

Kan. 212 – §1. Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću.

Ovaj kanon je vrlo interesantan upravo u pogledu prijepora oko IK. Naime, s jedne strane imamo svete pastire koji “predstavljanju Krista” i koji su oko IK nešto izjavili, te su ih vjernici dužni slijediti “s kršćanskom poslušnošću”.

Poznato je da se HBK do sada službeno očitovao o rodnoj ideologiji već četiri puta i to u svojim porukama od 15. listopada 2014. godine i 30. studenoga 2017., te priopćenjima od 12. rujna 2017. i od 13. listopada 2017. godine.

Osobito je interesantno priopćenje od 12. rujna 2017. koje navodi slijedeće:  biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira” u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije”, za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da „vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”. A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji”. Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.

Dakle, učitelji vjere su izjavili to što su izjavili. Vjernici “svjesni svoje odgovornosti” to  trebaju slijediti s “kršćanskom poslušnošću”. Međutim, neki “vjernici” s velikom nadmenošću i u pohodu protiv svojih pastira i subraće vjernika čine upravo suprotno, dapače, oni su spremni obmanjivati ne samo vjernike, nego i svoje pastire. Tako je najistaknutiji “vjernik”, a protivno stavu hrvatskih biskupa koji su utvrdili da je rodna ideologija atentat “na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”, te da se radi o “ideološkoj kolonizaciji” ,a što predstavlja atentat i na kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku”. Međutim ,vođa atentatora se jasno usprotivio biskupima i iznio suprotan nauk koji se u bitnom sastoji u tome da je IK (a time i rodna ideologija sadržana u njoj) “duboko kršćanska”. Ako je Plenkovićeva teologija o “duboko kršćanskoj” IK točna, onda je “interpretativna izjava” naših biskupa “duboko nekršćanska”. Time se Plenković i cijela njegova Vlada, sa svim ministrima, odmetnula od “kršćanske poslušnosti” i atentatom napada kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku” kako se ističe u spomenutom piopćenju. Usprkos navedenom “atentatu”, taj isti Plenković se besramno pričestio pred cijelom Katoličkom Crkvom i hrvatskim narodom na najveći katolički blagdan, Uskrs. Tada je atentat izvršen u samoj Prvostolnici na samog Isusa Krista. Atentat je obavljen uz asistenciju svećenika i uz nazočnost nadbiskupa zagrebačkog. Atentat je izazvao sablazan među vjernim hrvatskim katoličkim pukom, među mnogim svećenicima, no najavljeno je da se atentati i dalje mogu mirno vršiti. Hoće li biskupi imati hrabrosti izvršiti svoju dužnost i spriječiti u budućnosti ono što su sami nazvali atentatom?

Kan. 212. § 3. Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.

U pogledu IK vjernici su se, u zadnje vrijeme, prihvatili svoje dužnosti pa su se usudili “svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve … pri tome čuvaju cjelovitost vjere, ćudoređe i poštivanje prema pastirima”, pa raznim putevima alarmiraju i druge vjernike, odnosno usude se svoje mišljenje “priopćiti i drugim vjernicima”. Uz sva mišljenja koja priopćevaju pastirima osobito se ističu zahtjevi za poduzimanjem sankcija prema Kanonskom pravu protiv “atentatora na obitelj koju čine otac, majka i dijete” (prema Benediktu XVI,) odnosno “ideoloških kolonizatra” (prema papi Franji). Općenito gledano, vjernici su već niz godina postali oni koji u javnosti brane kršćanske vrijednosti. Tako je bilo i kod IK. Nesumnivo je da se danas vodi borba uglavnom izvan domašaja pastira, odnosno pastiri ne ulaze, ili ne mogu ući, u široka polja znanosti, kulture, prava, politike i drugih ljudskih djelatnostima. Zabrinjavajući je trend da kasno ili nikako ne uočavaju važnost tih područja i da i ne traže “očitovanje mišljenja” od prokušanih laika. Tako se na žalost otvara sve veći jaz između svijeta i Crkve, ali i između laika i klerika. Egzaktan je primjer i borba oko IK gdje je vidljivo nerazumijevanje i neuvažavanje mišljenja laika.

Kan. 225 – § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

  • 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.

Ova obaveza tiče se svih, a na poseban način predsjednika Vlade RH (koji kaže da je katolik), članova Vlade RH i saborskih zastupnika. Ta to je njihova dužnost prema “položaju”, odnosno viskokoj i časnoj dužnosti narodnih vođa.

Kan. 1184 – § 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

  1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
  2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
  3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.
  • 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.

Jedna od odredbi koja, koliko je meni poznato, se nikada ne primjenjuje. U slučaju nenadane smrti nekog od članova Vlade ili onog saborskog zastupnika koji bi glasovao za IK mora se primjeniti ovaj kanon. To im treba priopćiti.

Kan. 1185 – Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa.

Kan. 1311 – Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama.

Gore smo, bez ikakve razumne sumnje, dokazali da su članovi Vlada, a prema najavama i velika većina sabornika, krivovjerci i raskolnici. Stoga Crkva, kao što i kaže ovaj kanon, ima “pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim sankcijama”.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

  1. popravne kazne ili cenzure koje su nabrojene u kann. 1331-1336;
    1. očajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Ovaj paragraf jasan je da Crkva ima snažna kaznene mjere protiv prekršitelja Kanonskog prava. Dakle, Plenkoviću je nadređeni Zagrebački ordinarij i mora ga slušati ili je otpadnik.

.

Kan. 1312. § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore; lijekovi napose da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća.

Ovaj paragraf osobito je aktualan. Naime, prema najavi iz Vlade i Sabora jasno je da je najavljeno usvajanje pravnog akta koji predstavlja “atentat na obitelj koju čine otac, majka i djeca” (prema Benediktu XVI,) odnosno akta koji predstavlja “ideološkog kolonizatra” (prema api Franji). Crkva bi morala djelovati na način da se “predusretnu kažnjiva djela”. Vjerujem da kanonski pravnici dobro znaju postupak koji se primjenjuje da se “predusretnu kažjiva djela”. Otpadništvo je strašno za Crkvu, a upravo otpadništvo je najavljeno dok nema mjera predusretanja i nitko ih ne najavljuje. Dapače, postoje jasne naznake da ih ne će ni biti. Umjesto preventivnog djelovanja Crkva će se jednog dana susresti s teškim posljedicama nepravovremenog djelovanja. Uostalom, takve posljedice su već na djelu.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

  1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;
  2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;
  3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

Na žalost ova odredba se ne primjenjuje, iako je sasvim jasno da su neki jednostavno silom Kanonskog prava postali izopćenici. Ovo je veliki propust odgovornih pastira.

Zaključak

Sasvim je jasno da Crkva ne može sve one koji su praktično postali izopćenici i formalno izopćiti, jer je u današnjem vremenu raskolnika i krivovjernika uistinu mnogo. Međutim, nije jasno zašto oni koji cijeli narod vode u tako strašno zlo, koji tvrdokorno ustrajavaju u obmanama i krivovjerju, uživaju ikakvu mogućnost pristupa sakramentima i to javno. Dapače, njihovo tumačenje je u direktnoj suprotnosti s onim što biskupi, pape i Nauk Katoličke Crkve, kažu. K tome obilaze biskupe i potcjenjivački ih obmanjuju, javno iznose interpretativne izjave koje obmanjuju ne samo katolike, nego i cijelo društvo i državu. To čine okorjelo, ustrajno, svjesno, primjenom gnjusnih medijskih kampanja i izdajući o tome cijele brošure. Koliko su Plenković i njegovi suradnici okorjeli u zlu ilustrira i dvojba hoće li dopustiti da pojedini sabornici glasuju po savjesti ili neće. Time zapravo pokazuje da je on gospodar njihovih savjesti. Ova prijetnja je upućena onima koji su najavili glasovanje prema stavu pastira. Pastiri i njih imaju dužnost javno štititi.

Ako li biskupi neće primjeniti pravo prema kojem oni postupaju (Kanonsko pravo), nemaju nikakvo moralno pravo tražiti od bilo koga da postupa po nekom drugom pravu. Ako je Katolička Crkva božanska država, ona je božanska pravna država. Ona je jednostavno dužna postupati po tim božanskim zakonima. Ako netko odbija postupati po tim zakonima, onda je on u sukobu s Bogom te krši i prezire ili zanemaruje Njegove zakone. Stoga je zahtjev naroda Božjeg da se utvrdi jesu li pojedini političari u sukobu s Crkvom i Kanonskim pravom osnovan. Ovaj zahtjev biskupi su dužni razmotriti, utvrditi jesu li ti zahtjevi osnovani i u smislu kaznenih mjera (i kojih kaznenih mjera) i postupiti po Zakoniku Kanonskog prava. Bolje je biti u sukobu s Vladom, koja danas jest,a sutra nije, nego s Bogom.

Prošla su vremena mlakosti. Moramo dobar boj biti, trku završiti i pred Boga doći sa što manje tereta i grijeha. Oni javni, koji djeluju na cijele narode i kulture, osobito su opasni. Pastiri ih mogu suzbiti jer imaju od Boga danu vlast i dužnost da to i čine. Zahtjev naroda Božjeg je potpuno jasan.

U Zagrebu 7. travnja 2018.

Mate Knezović