12 svibanj svjetski dan medicinskih sestara

 

Što reći za medicinske sestre na našem odjelu? Obično se kaže da su onakve kakvi su pacijenti. To nije točno. Kada bi to bila istina onda ja ne znam što bi bilo od nas. Kakvih pacijenata ima i kako se ponašaju samo ljubav prema poslu, bolje reći pozivu, može održati medicinsku sestru normalnom. Na svu sreću većina pacijenata zna cijeniti sav onaj trud i brigu koju dobiva od medicinskih sestara.

Marinka, Snježana, Evica, Kristina … sigurno sam zaboravio neko ime, ali imena nisu važna. Važan je taj osjećaj da te netko gleda kao čovjeka koji je potrebit ljudske pomoći. Ne gleda te kao teret, kao problem. Zato, hvala svim sestrama koje su onih mojih dana u meni prepoznale čovjeka, brata u nevolji i koje su, usprkos težini svog posla i svim svojim osobnim problemima, znale uputiti pravu riječ i ohrabriti nas koji smo vapili za tim darovima. Bile su, a duboko u to vjerujem, i ostale „anđeli čuvari“. Anđeli čuvari koji prije svega imaju – dušu.

Prolazeći kroz teške životne trenutke, jedan čovjek dobije pismo, u kojem je pisalo: „Poslao si mi slijedeću pjesmu, jako davno, kada sam bio u bolnici. Čuvao sam je u svojoj Bibliji čitavo vrijeme. Pomislih kako bi ti sada dobro došla.“

Eto, ja tu pjesmu, posvećujem svim medicinskim sestrama, bez razlike, koje sam tijekom ovih godina susretao. Možda je još bolje ako je posvetim – „medicinskoj sestri – ma gdje ona bila“, jer čovjek tek kada provede neko vrijeme, u bolnici, teško bolestan, počne naslućivati kakav je to poziv.

Želja mi je da u njoj medicinske sestre prepoznaju nas bolesnike, nas, koji dolazimo u njihov život – nepozvani. Znajte da se bojimo, da sa zebnjom ulazimo u bolnicu i da nam treba mir, ne toliko tjelesni, koliko onaj duševni, kojeg nam Bog tako često udjeli baš preko medicinske sestre.

 

TREBAO SAM MIR

Trebao sam mir zato si me odveo sa strane,

u sjenu gdje bih ti se mogao povjeriti,

daleko od svake žurbe u kojoj bijah svakog dana;

 

Trebao sam mir, pa ipak se u početku pobunih,

ali nježno, tako nježno, ti moj križ si podržao,

i prošaptao mi tako mile riječi, upućene

mom slabom tijelu;

 

I moj duh uzletje do visina do sada nepoznatih.

 

Trebao sam mir, ne ropstvo kreveta mog,

nego umjesto njega blagoslov doline lijepe

mjesto gdje ću rasti bogatiji u Isusu …

 

Trebao sam mir zato si me odveo sa strane …

 

 

(Alice H. Mortenson)

 

Ivica Ursić “Sva Moja Sidra”