Erdoganova Turska očito ima silan interes u Hrvatskoj kao pokornoj partnerici. Turska preko nas dobiva važan geostrateški širom otvoren put na Zapad, zagovaratelje za ulazak u Europu i zemlju za značajna ulaganja, a što mi dobivamo kao konkretni geopolitički strateški interes? Ništa kao i uvijek. Lijepe riječi kao nagradu za poslušnost Washingtonu.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Bilo bi ohrabrujuće kad bi roman „Pokoravanje“ Michelea Houellebecqa mogli nazvati tek političkim futurizmom ili utopijom. Iako je radnja romana smještena u blisku budućnost, ona kao da se već događa sada i ovdje. Houellebeqc Francusku već vidi kao smjerno pokornu islamu koji joj se nametnuo kao vodeća religija i svjetonazor u tihom političkom izbornom prevratu i dolasku na vlast predsjednika Mohammeda Ben Abbesa, vođe Muslimanske braće koji uz pomoć socijalista pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Glavni lik je sveučilišni profesor koji je doktorirao na temu Huysmansa, francuskog pisca iz vremena naturalizma koji se obratio na katolicizam. Glavni lik, u kojemu svo vrijeme vidimo samog Houellebecqa referira se na Huysmansa kao na svoje veliko književno i intelektualno nadahnuće ali ne nalazi snage da bi ga pratio u hodu prema katoličkoj vjeri. On je u romanu cinik, nihilist koji se na koncu iz pragmatičnih razloga i sam pokorava prevlasti islama. Motivacija za njegov prelazak na islam nije čak ni posao i povratak na sveučilište koje je postalo islamsko, nije ni strah pred privlačnošću nove društvene moći, pred novom religijom u kojoj se u socijalnom i vjerskom smislu čini sve tako logično i uređeno, nego tipično houllebecqovski cinizam – privuklo ga je to što može imati više žena, poligamija mu se učinila zgodnom kao ozakonjenje vlastite promiskuitetne slabosti.

Pozorniji čitatelj u tome bi mogao vidjeti houllebecqovsku porugu svima, i društvu koje nestaje i društvu koje nastaje. Ni u čemu više ne vidi postojane vrijednosti, ne zato što ih ne treba ili ne želi, nego zato što na svoj način prezire nevjerodostojnost, licemjerstvo i dekadenciju suvremenog Zapada. Houellebecq je nihilist koji u romanu pristaje na pokoravanje nametnutom Bogu islama. Religiji koja traži pokoravanje Bogu ali to pokoravanje u svojim ekspanzionističkim varijantama predstavlja kao arhetip i društvenog poretka, odnosno sustava pokoravanja u samom društvu, religiji kao takvoj, njezinim zahtjevima i običajima. Pokoravanje Bogu se aplicira na hijerarhijsko i obiteljsko pokoravanje u samom životu i društvu u kojemu islam diktira sve odnose. Francuska u romanu „Pokoravanje“ zaista izgleda konfuzno, bespomoćno i jadno kao u 15. stoljeću kad je bila posve osvojena i pokorena engleskom najezdom, prije pojavljivanja sv. Ivane Arške. Ovdje više nema izlaza. Roman zaista završava vrlo nihilistički, kao prilagodba jednom velikom porazu. Muslimanski predsjednik Francuske u romanu „Pokoravanje“ prikazan je kao karizmatični, ugodni, inteligentni lik koji osvaja svojom „umjerenošću“ i rječitošću. Iz njegova imena iščitavam jednu skrivenu analogiju koju pisac sugerira – naime, Ben Abbes znači „Sin Božji“ što je aluzija u ovom slučaju na neku drugu pozadinu takve pojave. Ben Abbesov lik podsjeća na opise političke pojavnosti Antikrista u nekim kršćanskim romanima, ali i općenito u kršćanskoj eshatološkoj svijesti, Antikrist se očekuje kao veliki pomiritelj, ujedinitelj, kao čovjek velike karizme, magične privlačnosti. Uvjeren sam da Houellebecq ovdje implicira upravo takvu „božanstvenost“ ili „mesijanizam“ islamskog vladara koji na čelu Francuske kreće u ujedinjenje Europe i arapskoga svijeta.

TREĆI ENTITET KAO TABU TEMA

Na toj ravni možemo promatrati i geopolitičku strategiju Erdoganove Turske i njegove neskrivene ambicije da obnovi moć Otomanskog imperija. Činjenica da su vidljivi ciljevi takve neoosmanske rekonkviste miroljubivi, kulturološki i gospodarski, ništa ne mijenja u odnosu na njihove prikrivene imperijalne ciljeve. Novi turski pristup pokoravanju Europe kojeg je demonstrirao turski predsjednik Tayyip Erdogan u nedavnom posjetu Zagrebu i Hrvatskoj, pomalo podsjeća na strategiju Mohammeda Ben Abessa iz romana „Pokoravanje“ – slatkorječivost, benevolentnost, naglašavanje prijateljstva, zajedništva, isticanje dobrohotnosti vlastite misije i superiornosti islama, a iza svega toga moć i motiv da se proširi utjecaj vlastitog vjerskog i političkog koncepta u Europskoj uniji. Iako se Erdogan ne može nazvati umjerenim liderom, on kao da je to bio u očima hrvatskih političkih elita. Činjenica da u Turskoj novinari i građani zbog najblaže kritike predsjednika završavaju u zatvoru, da vas i kritička objava o Erdoganu na Facebooku i internetu općenito, može stajati gubitka slobode (nedavno je jedna nizozemska blogerica turskog podrijetla uhićena u Turskoj jer je na svom blogu Erdogana nazvala diktatorom), očito nikoga u Hrvatskoj nije posebno uznemirila. Erdogan je dočekan kao veliki prijatelj „kojemu je Hrvatska u srcu“, s Turskom samo što se još nismo zbratimili, bila je to politička romansa za potvrdu regionalne domaće zadaće – da je Hrvatska revna provoditeljica washingtonske strategije koja Tursku uvodi na Balkan kao jednu od glavnih silnica, i otvara joj vrata Europe za nesmetani prodor na Zapad.

Pritom o Hrvatima u BiH ni riječi. O trećem entitetu nitko ne smije ni promisliti. Turska čito ima veliki interes da pridobije Hrvatsku kao partnericu. Koji je naš interes u cijeloj toj priči osim ekonomskog koji je vrlo upitan – jer s turskim kapitalom dolazi i turska ideologija. Turski kulturni centar je kulturološki dio velike imperijalne strategije. Ima li Hrvatska svoj kulturni centar u središtu Ankare? Naš logičan interes za suradnju s Turskom bio bi treći hrvatski entitet u BiH kao reciprocitet njihovim interesima koje bi htjeli ostvariti preko nas. To bi za istinski samostalnu hrvatsku vanjsku politiku bio geostrateški prioritet. Ovako, gubimo svoj korpus u BiH, gubimo i grudobran prema istoku, Hrvatska je izložena u svom mekom tkivu i nezaštićena. Nemojmo se zavaravati da patnička sudbina Hrvata u BiH nije i naša sudbina ako ih ne zaštitimo. Je li već kasno? I tko je taj koji će se više usuditi postaviti to pitanje u vrhu hrvatske politike? Što ćemo s Erdoganovom turskom slatkorječivošću i zajedničkim dresovima turske i hrvatske reprezentacije? Što će nam to bez konkretnih geopolitičkih učinaka? Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, inače Erdoganov bliski prijatelj, u turskom dnevniku „Yeni Safak“ rekao je da muslimani Zapadu donose mlade ljude i vjeru koja će se aktivno suprotstaviti modernim zlima te da nova generacija obrazovanih muslimana od muslimanskog „ummeta“ (zajednice) stvara velesilu. Trebaju li nam Houellebecq i Ben Abess reći što nas čeka ili to trebamo zaključiti sami? Izetbegović je rekao da je njegov otac Alija sa samrtničke postelje u emanet Erdoganu ostavio brigu o Bosni i Bošnjacima. Kad je Tuđman isto tako htio zaštititi Hrvate onda je proglašen agresorom u Bosni. Smije li onda po Izetbegovićevoj logici i Putin voditi brigu o pravoslavnim kršćanima u BiH? I hoće li na koncu Hrvati ostati u toj nesretnoj zemlji povijesna siročad? To su ključna pitanja za Hrvatsku a ne što je Erdogan ručao u Zagrebu i što je prigodničarski rekao o hrvatsko-turskom prijateljstvu.

ZAPAMTITE SIGET

U povijesnoj memoriji Hrvata Turci su ostali kao osvajači i negativci koji su upadali u naša polja i gradove, ubijali, palili stoljećima i odvodili žene i djecu u roblje. Stoljećima je trajao turski genocidni kontinuitet nad Hrvatima „na ovim prostorima“ i drugim kršćanima. Nezapaženo je kod nas prošao i 24. travnja kao Dan sjećanja na turski genocid nad Armencima. Prije 101 godinu Turci su izvršili nezapamćeni do tada masovni pokolj jednog naroda, njegovog svećenstva i elite. I zbog spominjanja tog genocida u Turskoj se ide u zatvor. Divna li partnerstva za budućnost! Zar nije logičnije da smo stvorili jake kulturne i gospodarske veze s Armencima a da smo prema Turcima podozrivi i oprezni? Što će nam turskih milijardu eura ulaganja ako to budu ulaganja u njihovu ekspanziju i mirno osvajanje prostora? Kršćansku Rusiju smo odbacili kao gospodarskog partnera a Turcima obećavamo da ćemo se zauzeti da im se ukinu vize i ubrza članstvo u EU? Što mi dobivamo u toj geopolitičkoj razmjeni!? Zar će i Hrvatska za deset godina šaptom pasti s ovakvom politikom?

Pitanje je i treba li hrvatskim muslimanima ikakvo tutorstvo Turske. Hrvatski muslimani su jedna uzorna zajednica koja je dala velik doprinos hrvatsom društvu, i brojka od preko tisuću muslimana koji su dali život za ovu zemlju govori o njihovoj integriranosti i domoljublju. Bojim se da bi prevelik upliv Turske dugoročno mogao donijeti više štete nego koristi hrvatsko-muslimanskoj interakciji. Ima i jedna druga zanimljiva dimenzija ove priče, više psihološka nego politička. Nije nemoguće da Turci čak osjećaju i iskreni respekt prema nama Hrvatima. Kao imperijalna nacija koja poznaje svoju povijest, dobro znaju tko im je pružio najveći i najherojskiji otpor u njihovim vojnim prodorima na Zapad. Postoji podsvjesni respekt Turske prema Hrvatistanu kao nepokorenoj zemlji i hrabrom narodu koji ih je zaustavio. Zato su danas okrenuli ploču pa su krenuli s pričom o prijateljstvu i obostranom respektu u kojemu ipak velika riba uvijek prijeti da proguta manju čak i da to isprva ne želi – to je zakon brojnijega i jačega. Pa kad nas nisu vojno pokorili, pokušat će na „prijateljski“ način. No neka im Nikola Šubić Zrinski uvijek bude negdje u podsvijesti. Za Osmanlije je Siget bio ono što Vukovar za Srbe – mjesto Pirove pobjede, odnosno moralnog poraza koji je spriječio daljnji prodor na Zapad. Zapravo, Šubić je povijesni pobjednik. I ne zaboravimo koliko je bilo palih Šubića u Vukovaru i Domovinskom ratu. Junaštvo tih ljudi je stvorilo ovu zemlju. No kad ćemo postati dostojni njihove žrtve?

Izvor: hkv.hr