Blog

 

EUROPA NAKON PARIŠKOG MASAKRA

Demokracija će biti kršćanska ili je neće biti. Antikršćanska demokracija bit će karikatura koja će potonuti u tiraniji ili anarhiji“, kazao je slavni Robert Schuman, jedan od očeva suvremene ujedinjene Europe. Nakon pariškog masakra „on-line“ dojmovi su se pretvorili u jedan veliki „like“ motiv i paradu kiča na društvenim mrežama, a Bog je opet negdje „nestao“ u demokraciji pretvorenoj u karikaturu.

 

Banalnost zla fraza je koju je Hannah Arendt ponudila u svojim opisima tragičnih zbivanja 20.-og stoljeća promišljajući o zlu, ustvrdivši da je „dovoljno ne misliti, odreći se mišljenja koje prati i predviđa vlastito djelovanje i njegove posljedice“ kako bi tragedija poprimila sablasne razmjere pa tako pred njom svako čuđenje postaje nemoguće i priliči joj tek ponizna šutnja – zbog žrtava koje leže u jezivosti njezina mraka da nas pozovu na odgovornost jer bismo i sami sutra mogli biti na njihovom mjestu.
Kako suvremeni čovjek ne umije više ući u kontemplacijski obrazac odsutstva kojim se ne distancira od aktivnog promišljanja stvarnosti, nego mu oduzima neprikladnost svemoći koju je negdašnji ‘homo sapiens’ prihvaćao zbog smrtnosti za koju je znao da ju ničim ne može spriječiti, događa nam se pariški masakr koji je preko noći postao paradni ulični cirkus natopljen bojama zastava i cvijeća, a njegov odsjaj se dijeli putem društvenih mreža ispletenih u jedan veliki ‘like’ motiv ispod čijih avatarskih ikona bdiju borgovski mirotvorci i u tom dijeljenju frankofonskih fontana i pjenušaca sve biva pobjeđeno osim ljudske gluposti.

 

Svaki sud o terorističkim napadima je usmjeren na dalekovidnicu i Međumrežje, traži se informacija više ne bi li se rasvijetlila tajna djelovanja bombaša samoubojica, ulazi se u njihovo susjedstvo i izlistavaju se njihove biografije, propituju se stručnjaci i političari, podižu se ograde od žice i zatvaraju se granice, prigodno se plače u oku kamere i suosjeća se iz fotelje usmjerene na ekran. Nakon Aushwitza se pitalo gdje je Bog koji je sve to dopustio, ali kako se nije javio u eter proglasili su ga mrtvim. Od tada, s ovim i ovakvim svijetom, taj isti Bog nema nikakve veze jer nije ‘online’, a krivca za sve oblike terorizma opet će se tražiti u Njegovom konačnom usmrćenju kroz pomno planirano uništenje svih religija potaknuto islamskim fundamentalizmom koji neće stati pred zatvorenim vratima džamija nego će se nastaviti ubijanjem kršćana i njihovih indiferentnih kliconoša koji neće biti pošteđeni vehabijskog mača zato što su tolerantni nevjernici.


Odjednom multikulturalnost postaje prijetnjom, nadnacionalni koncept povezivanja zemalja u skladni interesni odnos više nije dovoljan da bi zaštitio svijet od ratova, izolacijske pohlepe ili ekonomske propasti. Fenomen supsidijarnog načela sazdan je na principu slobode koja je očito krivo shvaćena jer se temeljila na površnosti onih koji o njoj zbore, zaboravljajući na njezin duhovnu neiscrpnost i snagu, dokidajući joj stvarni smisao.

 

Schumanovo proroštvo

„Europa – to je ostvarenje opće demokracije u kršćanskom smislu. Rođena je onoga dana kada je čovjek pozvan da u vremenu svojega života ostvari dostojanstvo svoga bića, u individualnoj slobodi, u poštivanju prava svakoga i ostvarenjem bratske ljubavi prema svima. Nikada prije Isusa Krista nisu bile formirane takve ideje. Demokracija je tako vezana uz kršćanstvo, doktrinarno i kronološki…Kršćanstvo je učilo o prirodnoj jednakosti svih ljudi, djece istoga Boga, koje je otkupio isti Krist, bez obzira na rasu, boju, klasu ili struku. Učinio je da se prizna dostojanstvo rada i obvezao sve da se tom dostojanstvu pokore. Priznao je primat unutrašnjih vrijednosti koje jedine oplemenjuju čovjeka. Univerzalni zakon ljubavi i milosti pretvorio je svakog čovjeka u našeg bližnjeg i od tada na njemu počivaju društveni odnosi kršćanskoga svijeta. Demokracija će biti kršćanska ili je neće biti. Antikršćanska demokracija bit će karikatura koja će potonuti u tiraniji ili anarhiji“, kazao je slavni Robert Schuman, tvorac prvog nadnacionalnog saveza između Francuske i Njemačke u poslijeratnom vremenu.


Nije li ovo bilo svojevrsno proroštvo na koje se oglušila čitava jedna civilizacija koja se odrekla svojih temeljnih vrijednosti pa danas zasluženo i propada, blijedi i postoji tek u svom zakonskom okviru koji kao rješenje protiv terorizma nudi novi rat koji se nepovratno vodi i ne zna se gdje će, kada i kako završiti. Schumanov plan je uspio pomiriti naizgled nepomirljivo, donio je prosperitet današnjim najjačim članicama Europske unije, promijenio je njihovu putanju razmišljanja i razvoja, učinio ih je istinski slobodnima gradeći na njihovim ruševinama jedan neočekivano bolji svijet. Onaj tko je bio u stanju provesti takav ambiciozan plan nije zasigurno bio bez strepnje, ali je bio istinski kršćanin koji je znao za Krista pa je s neusiljenom lakoćom mogao mijenjati lice zemlje. Da, trebalo je misliti ranije, pratiti i predvidjeti vlastito djelovanje i njegove posljedice, ali teško je zašutjeti u svijetu prskalica, raketa i svemoćnoga ljudstva kojem Isus Krist odavno nije saveznik nego izlizana karikatura…