www.velecasnisudac.com 11 09 2014

 

Komentar Bitno.neta o Teresi Forcades naslovljen je temeljnom tezom iz samog teksta: „Ljevica koristi časnu sestru za ideološki rat protiv Crkve”. Rekao bih da je takva teza odviše dobrohotna.

Ljevica ne koristi benediktinku Forcades, nego naprotiv – ta časna sestra koristi ljevicu i medije za vlastiti ideološki rat protiv Crkve kojoj nominalno pripada.

Naime, Forcades nije maloumna da bi je netko koristio kao sredstvo, niti je izmanipulirana. Njezini stavovi i nastup u Šibeniku, onako kako se predstavila hrvatskoj javnosti, pokazali su da je došla među svoje i da vrlo spretno koristi mogućnosti komunikacije s javnošću putem iznimno blagonaklonih medija. Njezina pojava je bezazlena, djeluje kao tiha, jednostavna redovnica koja žestoko zastupa svoje stavove. Svjesna je svoje karizme, no njezina karizma je od ovoga svijeta, nije od Duha Svetoga.

Ona, dakle, nije iskorištena od strane ljevice za određene ciljeve, nego otvoreno djeluje u okviru te ljevice i zajedno s njom napada Crkvu.

 

U razgovoru za „Slobodnu Dalmaciju” (8. rujna 2014.) „Bog je stvorio svijet, mi ga moramo dovršiti” predstavljena je kao časna sestra koja govori o marksizmu i samoupravljanju. Ona se osobno identificira s ljevicom u političkom smislu. „Mi s ljevice sada imamo povijesnu šansu za promjenu društva…” Ne kaže mi kršćani, ili mi u Crkvi, nego se definira kao pripadnica lijevog političkog korpusa, emotivno, mentalno i ideološki.

Njezina identifikacija ide prema personifikaciji „ikone ljevice”. Njezini stavovi izmiču teološkom diskursu, a da bi se mogli u tom kontekstu sustavno kritizirati. Kritici se može izložiti njezina metoda i retorika koja odudara od poziva i poslanja časne sestre, odnosno, upravo činjenica da njezin govor nije govor vjere i govor u vjeri, nego čisti ideološki govor s marksističkih pozicija.

Novinar „Slobodne” je naziva „drugaricom”. Napokon je došao na svoje. Dakle, „drugarica” Teresa je odmah na početku razgovora izrazila zabrinutost kako bi egzistencijalno ugroženi i nezadovoljni ljudi mogli skrenuti prema krajnjoj desnici.

Predstavila se kao pobornica teologije oslobođenja, za Katoličku crkvu neodržive marksističke pesudoteologije, izražavajući osobnu distancu prema papama Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. kao konzervativnima. To je njezin opći habitus kakvog je sama istaknula u kratkim crtama. Kaže da nije marksist iako je njezina retorika marksistička, no drži „da mnoge stvari u marksističkoj kritici društva danas dobivaju na vrijednosti i da ih moramo osvijestiti, a prije svega pitanje ljudskog otuđenja od rada, što je jedna od mnogih loših posljedica kapitalizma. Ja smatram da je Bog stvorio svijet, ali svijet nije dovršen i mi ga moramo dovršiti, i to na human način. U slobodnom društvu ljudi moraju odlučivati o svojem radu i proizvodima tog rada.”

Forcades nadalje govori o samopuravljanju kao samoorganiziranju, o malim jedinicima proizvodnje u kojima bi „šefovske i upravljačke strukture morale biti fluidne: jedne godine ja sam direktor, ali dogodine ste vi.”

Ovo je čisto anarhistička ideja. Fluidnost upravljačkih struktura je u praktičnom, psihološkom, sociološkom i ekonomskom smislu potpuna besmislica. Govor o marksističkoj kritici društva je govor iz 19. stoljeća, pogotovo u dobu virtualizacije čovjekove egzistencije. Ali prodavanje ideje revolucije uvijek godi ljudskom uhu, pogotovo mladima. Forcades nastupa kao tipični lijevi agitator koji dolazi u svoje ćelije motivirati i mobilizirati sljedbenike za društvenu revoluciju.

I njezina teza o Bogu koji je stvorio svijet, ali ga nije dovršio, je nejasna i nedorečena u kršćanskom smislu. Može zvučati kao sofistička dosjetka koja prikriva svojevrsni marksistički antropocentrizam. Ako mi moramo nadopuniti Boga u stvaranja svijeta na human način, znači li to da ga je Bog nesavršeno stvorio i to na nehuman način?

No besmisleno je izvlačiti bilo kakva kontradiktorna pitanja iz izjave koja je očito obična parola i dosjetka za medije.

 

Iskrivljavanje katoličkog nauka

Kako prenose neki portali, i svoje predavanje u Šibeniku, Forcades je temeljila na marksističkoj kritici kapitalizma. Takav govor zvuči anakrono, kao da smo u prvim desetljećima prošlog stoljeća. Kapitalizam je danas mutacija između liberalizma i socijalizma. Tko to ne shvaća, ne shvaća ništa.

Uostalom, Forcades je sama spominjala Kinu kao negativni primjer. Bojim se da je ta žena došla iz nekog vremeplova, da je propala kroz neku svemirsku crvotočinu. Na pitanje svog domaćina Srećka Horvata što Crkva i vjernici mogu naučiti od komunizma i obratno, rekla je: “Crkva i komunizam u jednome su isti, oboje imaju totalitarne režime. Nekad je komunizam potiskivao crkvu, danas je obrnuto. No, potrebno nam je jedinstvo. Jedinstvo u različitosti. Kad dosegnemo taj nivo, moći ćemo reći da smo uspjeli.” Blago je reći da su njezine riječi s pozicije jedne katoličke redovnice skandalozne, čak i kad bi bile puko buncanje u revolucionarnoj fibri.

Njezin razgovor za portal Index naslovljen je ponešto provokativnije: „Homoseksualci trebaju Crkvi da bolje razumije što ljubav jest”.

Ako je interview u „Slobodnoj” izrazio obrise njezine političke filozofije, na spomenutom portalu sestra i drugarica Forcades se više bavila vlastitim moraliziranjem i teologiziranjem koje ide u pravcu iskrivljavanja katoličkog nauka. Forcades kaže:

„Podržavam homoseksualizam i smatram da je ta ljubav istovjetna heteroseksualnoj. Ako govorimo o nasilnoj ljubavi, ona mi se ne sviđa ni kada je heteroseksualna, ni kada je homoseksualna. Ako je ljubav iskrena i čista, sviđa mi se, bila ona heteroseksualna ili homoseksualna. Mislim da se to sviđa i Bogu. 

Možda će vaša publika čitajući ovaj članak pomisliti da je riječ o iluziji jedne redovnice, posebno jer u Bibliji postoje dijelovi koji kažu da je homoseksualizam nešto kvarno. No, u Bibliji piše i to da oboljele od kuge treba kamenovati, pa to danas više ne radimo.

Poštujem Bibliju, ali ne radimo sve ono što piše u Bibliji. U njoj uostalom piše da žene ne bi smjele biti blizu oltara dok imaju menstruaciju jer su nečiste. Biblija daje mogućnost izbora, a mi imamo odgovornost da donosimo odluke.

Kada pričamo o ljubavi potrebno je vrednovati kvalitetu te ljubavi. Nastavit ću teološki, jer kada govorimo o ljubavi, potrebno je napomenuti da je Bog zapravo ljubav. Sve što ima veze s ljubavlju, ima veze s Bogom. U okviru katoličke crkve Bog je Presveto trojstvo. Ta ljubav je ideal kršćanske ljubavi. Oni se ne vole jer otac ima nešto što sinu treba, već se vole iz dražesnosti, ili jednostavno iz ljubavi. Kada nekoga volite često ne možete opisati zašto. I vas netko voli, ne zato što ste lijepi ili ljubazni, jer ako vas voli, voljet će vas i kada to izgubite. Postoji nešto dublje. Bit braka je ljubav. Homoseksualizam može biti blagoslov za Crkvu da bolje shvati što to ljubav jest.”

Teresa Forcades je ovdje izvela jednu teološku ekshibiciju koju je teško smisleno pratiti iako za neupućene sasvim dobro i logično zvuči. Naime, ona je iz relacionalnosti božanskih osoba izvukla opravdanje za homoseksualnu relacionalnost.

Čuo sam je kad je o tomu govorila i na HRT-u, ali nije bilo do kraja jasno što je htjela reći. Na televiziji je govorila o nekomplementarnim odnosima unutar Presvetog Trojstva, odnosno, da se tri božanske osobe tom ljubavlju ne nadopunjavaju nego se vole naprosto iz ljubavi, ljubav je sama bit tog jedinstva. Njezina analogija prema međuljudskim odnosima išla je u pravcu minoriziranja komplementarne ljubavi između muškarca i žene, odnosno ustvrdila je da je njihovo međusobno nadopunjavanje nebitno ili manje važno, i da je praktički homoseksualna ljubav kadra odraziti tu nekomplementarnost!

Teološka konkluzija bi bila da je nekomplementarna ljubav unutar Trojstva ideal i opravdanje za takvu ljubav u homoseksualnom odnosu.

Logika Terese Forcades je promašena najprije u samoj analogiji. U teološkom smislu odnose u Trojstvu možemo predočiti samo apstraktno, a konkretni izraz Božje ljubavi je dan u savršenom liku Bogočovjeka Isusa Krista. Opravdavati ljubavne odnose među ljudima u bilo kom smislu teološkim analogijama je preuzetan posao i uvođenje u velike doktrinalne zablude.

Teološki “kalambur” sestre Forcades je čista njezina subjekcija koja nema veze s onim što naučava Predaja i Crkva. Štoviše, u konkretnom smislu, njezina tvrdnja može biti uvredljiva za mnoge ljude jer zašto bi kršćanskim supružnicima i kršćanima općenito, a naročito Kristovoj Crkvi homoseksualna ljubav bila primjer i uzor prave ljubavi!?

Teza da “homoseksualizam može biti blagoslov za Crkvu, da bolje shvati što to ljubav jest” implicira da bez shvaćanja homoseksualizma nismo kadri shvatiti bit same ljubavi, i da homoseksualizam na koncu dolazi od samoga Boga.

Forcades je govorila o čistoći ljubavi kao takve, pa bila ona heteroseksualna ili homoseksualna, ako je ljubav onda je ljubav. Međutim, ostalo je nejasno što misli o samom homoseksualnom činu i u kakvom je odnosu čistoća ljubavi kao ideal sa samim homoseksualnim odnosima koje Crkva smatra moralno neurednima.

Naravno da se Biblija ne može u svemu shvaćati doslovno, ali i kad moralnu relativizaciju izvlači iz relativnosti njezinog kulturalnog konteksta, zaboravlja jednu činjenicu: da se nigdje, ni iz kakvog značenja, ni u alegorijskom ni u doslovnom smislu jednako tako ne može naći ni opravdanje za samorazumljivost homoseksualizma.

Ljubav između muškarca i žene u Svetom Pismu najljepše je izražena u Pjesmi nad pjesmama, i sama slika odnosa Boga i Izabranog naroda, Boga i Izraela, uvijek je parabola o zaručniku i zaručnici. U međuljudskim odnosima o ljubavi se ne može nikada govoriti u apstraktnom i nekomplementarnom smislu nego uvijek u komplementarnom, a to znači u relaciji muškarac-žena.

 

Krivotvorena ikona

Krajnja točka njezinog krivog nauka je stav o pobačaju.

Jedna redovnica Katoličke crkve ne može opravdavati pobačaj kao pravo i ujedno biti u toj Crkvi kao zaređena osoba.

Na jednom portalu je rekla slijedeće: “O pobačaju su mi pisali mnogi muškarci koji tvrde kako bi, da svojim tijelom mogu spasiti nevini život, to učinili bez oklijevanja. E, pa ja ih pozivam da to odmah učine. Samo u SAD-u između tri i četiri milijuna ljudi svake godine umire zato što ne mogu dobiti bubreg koji im treba. Mislim da nitko ne bi smio sudjelovati u prosvjedima na kojima se žene koje su pobacile naziva ubojicama, osim ako mogu pokazati potvrdu da su dali svoj bubreg kako bi spasili nevini život.”

Slijedom njezine logike mogli bi isto tako pozvati Teresu Forcades da kao liječnica pokaže na djelu svoju solidarnost i da ode što prije u Afriku liječiti oboljele od ebole i da pokuša spasiti “mnoge nevine živote”.

Umjesto da viče “prokleti kapitalizam” (koji ju je, usput, školovao na Harvardu i Cambridgeu), bolje je da potraži uzor u Majci Terezi, i da započne apostolat jedne skromne katoličke redovnice ili da skine svoju redovničku odoru i politički se aktivira.

I da bude ono što jest: svojevrsni globalni Grubišić u ženskom liku.

U suprotnom, može biti samo krivotvorena ikona i lažni prorok.

 

autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com

 

 

 

Share the Post