Svjedočenje majke iz Splita:
Plaža za invalidne osobe je “okupirana” – mir smo našli tek u kafiću
Od današnjeg društva, obogaćenog svim blagodatima civilizacije i informacije, čovjek bi očekivao stalni razvoj i dogradnju koji bi stremili razvoju empatije i moralnih vrednota, ali često se čini da društvo zapravo erodira u negativnom smislu. Ne mogu se ne osvrnuti na situaciju koju stalno doživljavam na plaži uređenoj za invalidne osobe na Žnjanu, gdje ponekad dođem sa sinom u kolicima, koji boluje od mišićne distrofije…
Za očekivati mi je bilo da plaža bude namijenjena isključivo za invalide, na neki način odvojena i zaštićena od izravnih pogleda ostalih “zdravih” kupača, kako bi moj sin, a vjerujem i ostale osobe s teškoćama u kretanju, imao pravo na kakvu-takvu privatnost. Znamo svi da je riječ o osjetljivim članovima našeg društva, koji zbog svog stanja imaju i određene komplekse i nesigurnosti te im stvaraju nelagodu ljudi koji svjesno ili nesvjesno “bulje” u njih.
Međutim, ono što možete vidjeti i doživjeti na toj plaži skoro da je slika onoga što inače doživljavaju osobe s invaliditetom: nerazumijevanje, nebriga, neuvažavanje…
Primjer prvi: dolazimo na plažu oko 15 sati, tražimo najbliži suncobran, ispod njega dva mlada para izvaljena na ručnicima, jedan od mladića je gotovo neprimjetno zakolutao očima kad nas je ugledao, te su se počeli micati preko volje da nam naprave mjesta.
Primjer drugi: sin i ja smo u nedjelju već oko 8 sati došli po malo mira, sunca i osvježenja na spomenutu plažu. Na njoj je već bilo previše ljudi za to doba dana, ispred nas dvije dobrodržeće gospođe, komotno ispružene po šugamanima, nakon toga su počeli pristizati i drugi – peteročlana obitelj s velikom djecom, suncobranom i sjedalicom na rasklapanje, naravno svi ko od brda odvaljeni.
Stigao je i mišićavi gospodin, koji je prostirku položio čitavom dužinom na jednu od rijetkih klupa te je gospođi koja je pristigla nakon njega, s momkom u invalidskim kolicima, nevoljko predložio da će se pomaknuti ako treba. Ako treba?! Ona je skromno odgovorila da ne treba te je sve stvari s kolica smjestila na pod.
Moram reći da mi je sve više i više “kuhalo”, s mukom sam se svladavala da ne “ispalim”. Ne moram ni spominjati da se moj sin nije dao nagovoriti niti da skine majicu, a kamoli da počnemo postupak mukotrpnog ulaska u more i izlaska iz mora. Da sačuvam živce, nakon sat vremena napustili smo plažu i otišli u obližnji kafić gdje smo u miru mogli popiti kavu i sok.
Odgovorne osobe morale bi napokon povesti računa o najbitnijim stvarima kad, tobože, poduzimaju mjere za dobrobit osoba s invaliditetom. Plaža, na primjer, nije trebala ni biti toliko velika, jer višak prostora odmah mami “padobrance”. Mogla je biti i manja, ali s osiguranom privatnošću. Tek tada bi to bio dobro obavljen posao.
Kad mi već uzimaš parking mjesto – uzmi mi i invalidnost. Kad mi već uzimaš mjesto na plaži koja je namijenjena meni, uzmi mi i invalidnost. Uzmi sve, ako ti je lakše, jer meni lako nije.
Ne mogu sam, bez pomoći, popeti se stepeništem, ne mogu sam, bez pomoći, proći kolicima pokraj (nepropisno) parkiranih automobila, ne mogu ostaviti svoj automobil na mjestu označenom žutom bojom – jer si ti tu stao. A zdrav si. I znam da si, vjerojatno, u žurbi. I znam da misliš kako ja nemam što raditi, recimo, u trgovačkom centru.
Taj tvoj “samo ću tren” meni znači vožnju uokolo, nervozu, jer, možda nećeš vjerovati, ali – i meni se žuri. I ja imam posla. I ja moram po djecu u vrtić, po spizu u dućan, po dokumente u državne urede.
I, da, i ja imam pravo na odmor, na sat vremena mira, u vali, na žalu, u moru. Na plaži koju je grad uredio tako da se na barem jednome mjestu ne moram osjećati kao građanin drugoga reda.
Jer to nisam. Jer to neću i ne želim biti.
M. BUDIMIR