Analiza Sinode

Na svome blogu Fr. Blake redovito ovih dana analizira Sinodu pa prenosimo jedan odlomak:

Imam razumijevanje za one koji su uznemireni zbog onoga što bi Sinoda mogla zaključiti i što bi papa mogao reći ili učiniti. Mogu razumjeti one koji se pitaju koja je bila svrha Sinode. Ali, ono što je papa stvarno želio sada je zatvorena knjiga i vjerojatno će ostati zatvorena zauvijek. Lakše je nagađati što Bog želi jer za to postoji više tragova.

Sinoda je otkrila nered koji već postoji u Crkvi – raznolikost pastoralne prakse, različitost mišljenja, različitost pravovjerjā, pa i krivovjerjā. Mnogi će tvrditi da je bolje sve gurnuti pod tepih i praviti se da smo svi ujedinjeni.

Prema onome što ja znam Bog ne želi da se ‘pravimo’ bilo čega. Prije nego što je On Bog iznenađenja, On je Bog istine i transparentnosti, iskrenosti i poštenja. Jedna od stvari koja me iznenađuje je koliko su malo sinodski oci govorili o samome Bogu, o milosti, o spasenju, o nadnaravnom, ili čak o obraćenju. To je barem iskreno, današnja se Crkva ne brine previše o tim stvarima, pa ne čudi da smo opsjednuti s “gdje smo sada” umjesto nadom-ispunjenim “gdje Bog želi da budemo” i “gdje nas Bog osnažuje da budemo”. Na naš karakterističan, zapadni način, više smo opsjednuti ranama i krvlju i pojedincima koji boluju ili sentimentalnosti nego blistavim svjetlom Preobraženja ili Uskrsnuća, ili preobražujućim plamenom Pedesetnice. Koncentriramo se na naš grijeh, a ne na Njegovu milosti. Sinoda savršeno pokazuje Crkvu u Europi 20. stoljeća.

Dva istaknuta izlaganja na Sinodi došla su od drugog pluća Crkve – s Istoka, prvo je držala dr. Anca-Maria Cernea iz Rumunjske, a drugo ruski pravoslavni nadbiskup Hilarion iz Volokolamska. Oboje su bili kritični prema tome gdje Crkva danas stoji te pozvali Crkvu da bude vjerna, proročka i protiv današnje kulture. Sumnjam da smo sposobni u sadašnjem stanju reagirati na njih ili uopće ih čuti.

Postoji kriza jedinstva, a bilo je poziva za ‘regionalizaciju’ ili ‘decentralizaciju’ Crkve, ali to je upravo ono što danas imamo. Čini mi se da papa samo želi kodificirati odnosno ozakoniti nešto što zapravo već postoji.

Uloga je rimskoga biskupa reći ‘ne’ – kazati koja Crkva ili doktrine su otišli toliko daleko da su raskinuli zajedništvo s njim ili su heretični. Sljedeća kriza, možda sljedeća Sinoda mogla bi biti o njegovoj ulozi. Čini mi se da je ultramontanski duh Prvoga vatikanskog sabora daleko od katoličke tradicije ili onoga što je Sabor zapravo definirao. Papa nije inovator ili uvoditelj noviteta, niti su njegovi osobni hirovi, kao što je kardinal Wuerl rekao, mjerilo pravovjernosti.

Počinjem osjećati veliku ostavštinu koju nam je Benedikt ostavio, ideju da papinstvo nije vezano uz određenog čovjeka, a pogotovo ne uz njegove preferencije ili hirove, nego uz ustanovu, u konačnici uz rimsku Crkvu. Uz rastavljanje toliko toga, osobito liturgijske tradicije, postavlja se pitanje “što je to što nas čini katolicima”. Kardinal Wuerl kaže da se onima koji se ne slažu s ‘reformom’ ne sviđa papa. Ja ga volim, molim za njega, pokušavam ga razumjeti, ali da mi se mora sviđati nikada nije bio temelj katoličanstva. Hoće li kardinal Wuerl “voljeti” sljedećeg papu (čak i ako on bude kardinal Burke) ili će prestati biti katolik?