Blog

 

Je li vam poznata ova formula?

  • 1.  Neki radikalni teolog, ili možda čak i biskup, predlaže novo učenje, odnosno praksu protivnu katoličkoj tradiciji.
  • 2.  Liberalne struje prihvate ideju i počnu je promovirati sa sve većim žarom. Vjerni katolici, s druge strane, odupiru se prijedlogu, ističući njegov sukob s višegodišnjim crkvenim učenjem.
  • 3.    Liberalne struje, skupa sa naivnim vjernicima, pozivaju na “dijalog”.
  • 4. Liberali dalje pozivaju na dijalog u nedogled sve dok njihov progresivan prijedlog ne bude prihvaćen de jure ili de facto.
  • 5.  Vraćamo se ponovno na “normalno stanje” s početka ove priče sve dok se ne predloži sljedeći, još radikalniji prijedlog.

Ovo je formula koju liberalna struja u Crkvi koristi za unapređenje svojih ideja, kao na primjer za prihvat kontracepcije (de facto pobjeda!), pobačaj, ministrantice (de jure pobjeda!), ženske svećenice (još uvijek se trude!) i niz drugih pitanja.

Danas vidimo kako se ova formula koristi u vezi razvoda i ponovno vjenčanih, kao i za prihvaćanje homoseksualnih odnosa. Na svaki otpor takvim anti-kršćanskim prijedlozima odgovora se sa “Treba nam više dijaloga! Moramo čuti one koji su doživjeli razvod ili istospolnu privlačnost. Njihovi glasovi su važni i trebaju se čuti.” Ovo zvuči plemenito, zašto kršćani ne bi prihvatili praksu dijaloga?

Pretpostavka na kojoj počiva moderni princip dijaloga je da postoje dva jednako valjana stava, pri čemu se pretpostavlja da nijedan nije u potpunosti “pravu”. Dijalog je onda proces u kojem obje strane raspravljaju i, vjerojatno, jedna strana na kraju prihvati stajalište one druge. Ili, dvije strane postignu kompromis. Ako se dvoje ljudi ne slaže, na primjer, oko vrijednosti nošenja reverende kod svećenika, oni bi mogli sudjelovati u dijalogu i tako pokušati doći do nekog dogovora.

Međutim, liberali su pokušali proširiti ovaj koncept dijaloga na područje crkvenog nauka – osobito oko ‘seksualnih’ pitanja s kojima su opsjednuti, poput kontracepcije, pobačaja, razvoda i homoseksualnosti. Sada sve – od doktrine do moralnog poučavanja do disciplinskih postupaka – baš sve može biti predmet razgovora. To je inovacija nečuvena u kršćanskoj tradiciji.

Čitajući Evanđelja teško ćete pronaći bilo koji primjer našeg Gospodina gdje sudjeluju u “dijalogu”. Isus naviješta Radosnu vijest; on ne ulazi u “dijalog” s onima koji se protive njegovom učenju. Njegovi najveći protivnici bili su farizeji i dobro nam je poznat “dijalog” koji je Krist s njima vodio: “Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!”, “Jao vama! Slijepe vođe! “

Čak i kada je Gospodin govorio s grešnicima nije bilo naznaka o dijalogu (onako kako se podrazumijeva danas) u vezi nauka ili moralnog učenje. Apostoli, također, izbjegavaju dijalog kada se suočavaju s doktrinarnim i moralnim pitanjima. Uzmite za primjer propovijed svetog Petra na Pedesetnicu (Dj 2, 14-36): prvi papa optužuje mnoštvo za razapinjanje Isusa, obećanog Mesije, a zatim poziva narod na pokajanje i obraćenje. Takav pristup je urodio plodom: Luka nam govori da je u tom trenutku kršteno tri tisuće duša (Dj 2, 41). Opet, ne postoji “dijalog” s istinama vjere.

Crkveni oci nisu bili drugačiji. U jednoj poznatoj sceni sv. Polikarp, učenik svetog Ivana apostola, susreće heretičkog vođu Marciona. Heretik pita Polikarpa, “Poznaješ li me?“, a svetac odgovara: “Poznajem te, ti si Sotonin prvorođenac.” Bi li se to danas okvalificiralo kao “teologija susreta” koji mnogi liberali zagovaraju?

Popis primjera je dugačak: sv. Atanazije, sv. Dominik, sv. Ignacija Loyolski, sv. Terezija Avilska… Nema primjera svetaca ili teologa koji su prihvatili dijalog s grijehom ili doktrinarnim pogreškama.

Nažalost, mnogi dobronamjerni ljudi su prihvatili ovaj jezik “dijaloga”, čak i ako sami ne podržavaju promjenu crkvenog učenja. Mnogi danas smatraju jednostavno arogantnim ponuditi konačne odgovore na bilo koje pitanje vezano uz teologiju ili moral. No, to je lažna poniznost. Kada je u pitanju definiran crkveni nauk – kao što je nedopuštanje razvedenima i ponovno vjenčanima primanje svete pričesti, ili grešnost homoseksualnog čina – znamo odgovore. Oni nisu naši odgovori – oni su učenja koja smo primili kao Objavu od Crkve koju je Isus Krist utemeljio. Sveci su imali veliko povjerenje u proglašavanju ovih istina, ne prihvaćajući čak ni mogućnost da bi one mogla biti pogrešne, jer Bog je istina i ne može pogriješiti.

U konačnici, inzistiranje na “dijalogu” je oblik tiranije, jer sprječava da se istina, koja je sam Isus Krist, otvoreno propovijeda i bude prihvaćena od onih u grijehu. Pozivanjem na beskrajni dijalog, liberali drže ljude u ropstvu njihovih grijeha i pogrešaka.

Izvor http://www.onepeterfive.com/the-tyranny-of-dialogue/