Blog

 

Miki Bratanić: Hrvatska ideološka kirurgija

Otpor dijela hrvatske javnopolitičke scene prema promjeni imena Trga maršala Tita jasno pokazuje njihovu nespremnost za suočavanjem s povijesnim istinama i potrebu za daleko složenijim pristupom trajnog rješavanja ovog velikog nacionalnog problema.

Zašto se trgu mijenja ime? Ni četvrt stoljeća od stvaranja države Hrvatske javnost ne zna ni jedan promil ove naše povijesti vezane za komunistički sustav maršala Tita. Istina o negativnoj strani medalje skriva se konstantno desetljećima, pa je svako objektivno rasuđivanje o ovoj temi nemoguće, ne samo u visokim političkim krugovima, nego i u svakodnevnom komuniciranju sa susjedima, poznanicima i prijateljima. Ljudi ne znaju istinu! Mijenjanje imena, bez da se protivnici mijenjanja javno suoče s istinom, bit će još jedan problem više ispod velikog tepiha napunjenog povijesnim problemima koji je već ionako pretrpan. Mi trebamo promijeniti METALNU ploču, ali iznad svega moramo promijeniti onu MENTALNU, s koje se ista pjesma vrti od 1945. U protivnom, povijest problema samo će se tragično ponavljati. A ponavlja se isti odnos prema oba posljednja krvava rata, ne samo Drugom svjetskom, već i Domovinskom ratu.

Prije par dana jedna moja „prijateljica“ s društvene mreže, koja je inače iz Splita, napisala je sljedeće: „SFRJ je osnova svega… pa vi koji je negirate, slobodno – crknite!“

Ove dvije misli nisu izolirani slučaj nego izraženi masovni trend, kao posljedica dugotrajnog skrivanja svega negativnog što su maršal Tito i SFRJ napravili, a isticanja isključivo pozitivnog. To je princip selektivnog zaborava povijesti, a pamćenja onoga što nekome odgovara. Tako je zaboravila da je Titova mornarica sa zastavom SFRJ raketirala naš Split i to upravo razaračem koji je nosio njegovo ime, što je jedinstveni primjer u ljudskoj povijesti, jer se nikada nije dogodilo da neki ratni brod razara grad čije ime nosi.

Fašizam bi trebao biti sinonim za ubijanje i proganjanje, za isključivost i netoleranciju, za netrpeljivost, za nešto loše i zlo. A raketiranje Splita je fašizam. Veličanje fašista je fašizam. Želja da crknu svi koji misle drugačije je fašizam.

Ovakvog fašizma u Hrvatskoj ima sve više i više. A provode ga ljudi koji sebe nazivaju „antifašistima“. Prozivaju druge za netoleranciju, a žele da „crknu“ svi koji ne misle kao oni. Nadojeni su starom ideološkom indoktrinacijom u kojoj je Hrvatska sinonim za fašizam s potrebom stalnog nadziranja, a najbolji nadzornici tog fašizma su naravno ovakvi „antifašisti“ koji su po svim svojim ljudskim, tj. neljudskim karakteristikama ustvari fašisti.

Njihov fašizam rezultat je uznemirenosti za vlastite interese prekrivanja tragova svojih nedjela. Zato su u Hrvatskoj na istaknutim mjestima u našim medijima dežurni „perači nečiste savjesti“, vrlo inteligentni novinari, dobro plaćeni kako bi svakodnevno ponavljali da je najveći problem Hrvatske zapravo ustaštvo. Ustaštvo skriveno u zmijskim leglima Minhenskog podzemlja koje tamo oštri noževe od 1945. i čeka pogodni trenutak da započne svoj krvavi pir. Na osnovu ovih priča neki su desetljećima živjeli dobro. A očito, evo, žive i danas, uvjeravajući javnost kako je to što su činili komunistički krvnici bilo dobro i za dobro. A ništa u ubijanju ne može biti dobro, ni u sakrivanju ubijanja, kao ni okretanju glave od ubijanja.
Hrvatskoj treba istina. To stalno ponavljam.

Zato smatram da se ime Trg maršala Tita, kao kazna, NE SMIJE još neko vrijeme mijenjati, dok se ne promijeni svijest ljudi o našoj prošlosti. Neka se trg pretvori u informacijski centar. Neka se o maršalu Titu i Jugoslaviji kaže istina. Sve dobro i sve loše. Pogotovo neka se čuje ono što se do sada nije smjelo čuti. Neka turistički autobusi razvoze ljude po onih 40 masovnih grobnica u centru Zagreba za koje naša javnost ne zna, a napunio ih je Tito. Neka tura započme ulicom Andrije Hebranga, čovjeka kojeg je ubio režim maršala Tita, jer to je vjerojatno još jedan svjetski raritet – da se ulica žrtve ulijeva u trg vlastitog ubojice. Ime trga postala bi sramota za one koji su te zločine činili i one koji su ih prikrivali, pa će ga vjerojatno i sami poželjeti promijeniti. Trg bi dakle neko vrijeme morao biti mjesto javnog suočavanja s prošlošću. Oni koji i dalje negiraju komunističke zločine, trebali bi biti „privedeni“ pred lice istine, kao što su saveznici radili nakon oslobođenja nacističkih koncentracijskih logora, dovodeći njemački narod u obilazak grozota.

A najbolji poligon za suočavanje s prošlošću Hrvatska bi trebala izgraditi na arhipelagu otoka Raba. Naime, na tom otoku u mjestu Kampor nalazi se talijanski fašistički koncentracijski logor, a na Golom otoku neposredno do Raba, nalazi se posljednji koncentracijski logor u Europi, onaj komunistički maršala Tita i Jugoslavije, tj. „osnove svega“: SFRJ. Tu se treba suočiti s činjenicama. Zlo je zlo. I ne može se jedan zločin osuđivati, a drugi opravdavati. NE MOŽE. Znanje je osnova svega. A hrvatski narod tako malo zna o svojoj povijesti.

Još prije početka zadnjeg rata jedan moj mještanin rekao je nešto što me inspiriralo za naslov ovog članka, a glasi otprilike ovako: „Najbolji kirurzi specijalisti su komunisti. Oni su mojem sinu iz glave izvadili možjane, a stavili govna i to bez operacije.“ Posljedice tog velikog nevidljivog kirurškog zahvata osjećaju se i danas.

Zato treba vratiti pamet u glavu.

Jednom zauvijek shvatiti da nijedno zlo nije dobro, te da samo na krilima dobroga možemo krenuti dalje u budućnost, spremni okrenuti se u bilo kojem trenutku iza sebe i biti ponosni na vlastite tragove.