Blog

 

Rose Crawford je bila slijepa 50 godina. Onda je podvrgnuta delikatnoj operaciji u jednoj bolnici u Ontariju. „Ja jednostavno ne mogu vjerovati.“ grcala je u suzama dok joj je liječnik skidao zavoje s očiju. Po prvi put u svojem životu ona će biti u stanju vidjeti ljepote svijeta, oblike, boje, ljude…

Sada slijedi poanta ove priče. Dvadeset godina njezine slijepoće bilo je potpuno nepotrebno. Kirurška tehnika koja se je primijenila mogla joj je vratiti vid kad joj je bilo 30 godina. Već tada takve su se operacije obavljale. Liječnik je rekao: „Ona je jednostavno bila uvjerena kako nema ničeg što bi se moglo učiniti u njezinoj situaciji.“

Zašto je gospođa Rose živjela 20 godina pretpostavljajući da je njezina situacija beznadna?

Vjerojatno nije tražila lijek, odustala je od svega, izgubila je nadu ili možda oni koji su znali nisu joj za tu opciju nikad ništa rekli.

Milijuni i milijuni ljudi hodaju unaokolo slijepi. Duhovno slijepi. Nesvjesni užasnih posljedica koje sa sobom nosi njihova duhovna slijepoća.

Da, oni su bespotrebno slijepi, jer postoji lijek za njihovu slijepoću. Logično je zapitati se zašto ti ljudi nastavljaju živjeti u svojoj bespotrebnoj slijepoći? Jedni su odustali od potrage pretpostavljajući da je njihovo stanje beznadno. Drugi se spotiču u duhovnoj tami, jer nitko s njima nije podijelio svijetlo.

Bespotrebno slijepi?

Koja užasna pomisao.

Pogotovo kada postoji lijek.

Fundus našeg oka, naših očiju, našeg vida, naravno duhovnog, s vremenom oslabi, nije više tako oštar kao što bi trebao biti i mi tada teško primjećujemo Božju ruku na djelu oko sebe.

Slika koju vidimo iskrivljena je, to je izobličena percepcija u kojoj sve izgleda mračno i beznadno. Čovjeku se čini kako je svijet u cijelosti užasno mjesto, da ništa u njemu nije dobro ni lijepo, da život nije ništa drugo nego beskonačan niz manjih ili većih razočaranja, nepravde, muke i patnje. Ta vrsta duhovne slijepoće spriječava nas vidjeti pozitivnu stranu stvari oko nas, jer stvarnost, ma koliko god se činila lošom, uvijek ima i onu drugu stranu. Stranu svijetla.

Postoje svijetli trenutci ljubavi, brige, milosrđa, nesebičnosti, suosjećanja u kojima se naš ranjeni i polomljeni život iscjeljuje. Sve ovisi za čim tragamo, što tražimo i što mi biramo vidjeti.

Svi smo mi pozvani i ohrabreni tražiti nazočnost i Božju ruku koja će nas dotaknuti i ponovno uspostaviti našu sposobnost viđenja stvari onakvih kakve one u istinu i jesu. Jer zar mi nismo ponekad toliko duhovno slijepi da nismo u stanju vidjeti ni ono što je u našoj neposrednoj blizini. U obitelji, u susjedstvu, u državi, u Crkvi?

Ponekad se čini kako je putovanje duhovnim životom poput vožnje kroz gustu jutarnju maglu koja se nikako ne diže. Nema svijetla koje bi nas vodilo. Samo ponekad poneko crveno svjetlo automobila koje iskrsne pred nama, ako smo sretni. Kad ga vidimo barem se nadamo da slijedimo nekoga tko zna put i kamo ide, jer mi ni o čemu pojma nemamo. Pa čak ako smo ranije i putovali ovom cestom to je za nas, u tami bez svijetla, sasvim novo iskustvo.

Puni napetosti i nade kako idemo u dobrom pravcu i da ne ćemo udariti bilo u neki predmet, životinju ili osobu, mi smo zgrčeni i zabrinuti. Nastavljamo putovati i kako se magla diže nama je sve lakše i lakše.

Fizički mi opažamo cestu, znakovi izranjaju. Duhovno mi postižemo mir. Mir u srcu, mir u duši. I naša duša biva blagoslovljena kada iz tame dođe u svijetlo. U Božje svijetlo.

Slijepi prosjak iz ovonedjeljnog čitanja Bartimej, u biti, jedini – vidi. On jest fizički slijepa osoba, ali on Isusa Krista vidi svojim duhovnim očima. Vidi ga , jer ga želi vidjeti.

Danas sam i ja žarko želio vidjeti Isusa.

Umjesto njega vidio sam starca kako stoji na ulici. Pozdravili smo jedan drugog, nasmiješili se i nastavili svaki svojim putem.

Danas sam želio vidjeti Isusa.

Vidio sam predivno dijete s majkom. Nasmiješih se i maleni pruži svoju ručicu kako bi me dodirnuo. Kako bi dodirnuo moju ruku i srce moje. I ja mu rekoh: „Zdravo, maleni.“ Smijući se oni odoše, a ja ostadoh s osmjehom na licu. I s osmjehom na duši. Sretan što me je nevinost dodirnula.

Danas sam želio vidjeti Isusa.

Vidio sam staricu, pognuti lik, savijenih leđa, koja nosi tvije teške torbe. Izgledala je tako umorno. Gledao sam kako pokušava prijeći ulicu. Bilo me je strah da ne će uspjeti, pa joj rekoh: „Dopustite meni… ponijeti vam…“ I ona pristane.

Danas sam želio vidjeti Isusa.

Vidjeh čovjeka na autobusnoj postaji. Tražio je sitniš po džepovima. Nije uspijeva pronaći dovoljno. Priđoh mu i dadoh mu novac ne misleći što će on s tim novcem. Dadoh mu s blagoslovom. Tada je došao moj autobus.

Vidite ja sam uistinu želio danas vidjeti Isusa, a i on je želio vidjeti mene. Tada sam shvatio da smo se vidjeli i da smo se čitavog dana susretali i viđali. Dok sam lutao tamnom stranom života, duhovno slijep, to nisam bio u stanju. Ali izašavši na svijetlo, na Božje svijetlo, oči se moje otvoriše.

Vidite ja sam uistinu želio danas vidjeti Isusa i danas sam ga uistinu i vidio.

Jer sam imao svijetlo. Baš kao i Bartimej.

Ako i vi imate Božje svijetlo jeste li ga voljni podijeliti s bližnjim?