Blog

 

Ideološka je bolest slična biološkoj. Ponekad se čovjeku učini da bolest nestaje ili da je konačno nestala, a ona se iznenada vrati. Povratna bolest može imati žešći oblik nego prvotna.

Tako je, sudeći po javnim manifestacijama, jugoslavenstvo opet spopalo Socijaldemokratsku partiju Hrvatske – jedinu partiju u nepreglednom mnoštvu naših političkih stranaka.

Partija je od svoga osnutka (1919.) bila dio Komunističke partije Jugoslavije. Prvi joj je vrhovni hazjajin bio Vladimir Ilič Lenin, a drugi Josif Visarionovič Stalin. Ovaj je god. 1937. predvidio da će se Kraljevina Jugoslavija uskoro raspasti. Stoga je, davši preko Kominterne osnovati Komunističku stranku Hrvatske, pohrlio u susret novim geopolitičkim prilikama. No Partija je, kao što vidimo, tvrdoglava. Nije ni tada, kada je bila Stranka, rekla bi Smiljana Rendić, izašla iz genitiva. Upravo suprotno, ostala je i pod Titom i pod titoistima duboko odana svomu iskonu.

Razlozi su tomu kristalno jasni. Komunističko pravovjerje počivalo je na internacionalizmu, koji ne dopušta vezivanje uz naciju, a i domovinu tolerira samo kao zemljopisni pojam. Komunistima je internacionalizam bio visoka idejna vrjednota jer su nastojali uspostaviti svjetsku diktaturu proletarijata. Ljude su snubili geslom: Radnici nemaju domovine! Nešto se slično zbiva danas. Neoliberalni transnacionalci nastoje uspostaviti svjetsku vladu. I njima trebaju pristaše. Oni ih snube geslom: Kapital nema nacionalnosti! Obje krilatice, iako temeljito lažu, zvuče uvjerljivo. A to ih, bilo nam krivo ili pravo, čini podjednako djelotvornim sredstvima za porobljavanje siromašnih ljudi i slabih naroda.

Tko ima na umu te dogme, lako će razumjeti zašto je Komunistička stranka Hrvatske bila kratka vijeka, zašto se brzo prometnula u Komunističku partiju Hrvatske, pa u Savez komunista Hrvatske i na posljetku, preko Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena, u današnju Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Promjena je imena mimikrija nečiste savjesti. Ali „mentalni“ će „komunist“, kako god se mimikrirao, kako god se demokratizirao i obrazovao, uvijek podsvjesno misliti da je posvojni pridjev „hrvatski“ nekakav – nacionalistički izum! Njemu taj pridjev svojim značenjem pokriva samo „narodnu krv“. Stoga se „mentalni komunist“, poričući grješnu „krv“, utječe bezgrješnomu „tlu“. I ništa ga ne može istjerati iz posvojnoga genitiva. Zato Hrvati danas nemaju Hrvatsku socijalnodemokratsku stranku, nego Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Zvuči rogobatno? Točno. Ali komu je nasilje nad ljudima humanizam, zašto mu silovanje jezika ne bi bilo neka vrsta liturgije toga humanizma?

U takvu stanju duha Hrvatska se u političkomu govoru pretvara u „ovu zemlju“ ili u „ove prostore“. A u „ovoj   zemlji“ ili „na ovim prostorima“, gle čuda, posve domorodno zvuče sve one naplavine kojima nas dano-noćno blagoslivljaju svjetska središta moći. Osluhnimo samo riječi i izričaje „dži di pi“, „pi-ar“, „monetizacija“, „autsorsing“, „Zapadni Balkan“, „Jugoistočna Europa“, „Jugosfera“, „Regija“, „Region“. Što velite? Volio bih da je sve to samo triješće zapuštena svakodnevnog govora. Ali nije. To je, dragi moji, izražajno cvijeće političkoga duha „ove zemlje“.

A to cvijeće, na žalost, nije posve bezazleno. Kada se pomiješa, onako kako su ga pomiješali predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Zoran Milanović i potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Ivan Fumić, s „narodom Banije“, „narodom Korduna“ i „narodom Like“, pa još začini borbenim pokličima „Ili mi, ili oni!“ i „No pasarán!“ (Ne će proći), lako može nastati vrlo eksplozivna verbalna smjesa.

Slušatelji bi se mogli upitati: Tko to ne će proći? Što to ne će proći? A tada …

Što tada?

Sve je posve jasno. I tko i što „ne će proći“. Milanoviću su njegovi ideološki protivnici fašisti. Stoga je dokinuo pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad Bleiburškom komemoracijom. A Ivan Fumić je napokon iskreno rekao kako „genitivne“ organizacije gledaju na Domovinski rat. Taj rat, veli, nije bio antifašistički, nego obrambeni, a srušio je sve za što smo se mi borili. Tako. Bolest se vratila i jako uznapredovala. Jugoslavenstvo se žestoko koprca, ali ne treba se uzbuđivati. Milanoviću nitko ne vjeruje, a partizanskom je veteranu Fumiću 1945. bilo 15 godina.