Ovaj ogled nisam mislio pisati. Računao sam neka prođu trenutni izbori za hrvatsku predsjednicu, predsjednik po svemu sudeći ne će biti, pa ću nakon toga malo razmisliti o svemu. Ali pade mi na um da bi to bilo oportunistički. Lako je pametovati nakon svega. I zbog toga se prihvatih pera, imajući na umu da bismo u sljedeću nedjelju, odmah to recimo, zacijelo trebali izići na te izbore.

     Raznorazni bi htjeli da ostanemo kod kuće, ali ne smijemo to učiniti zbog onih koji su pali u borbi za našu slobodu, zbog onih koji su ostali trajno narušena zdravlja u toj borbi, zbog onih koji će nas jednoga dana pitati gdje smo bili u ta vremena.

     Prisjećam se prošlog kruga izbora. Najviše glasova dobiše trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji voli šetati po nekakvom »regionu«, i Kolinda Grabar Kitarović, čvrsto povezana sa zapadnim strukturama.

     Kod prvoga ne bi nijedne hrvatske zastave u prigodi slavlja. Mahali su nekim krugovima u boji, kao na kakvoj otkvačenoj tv predstavi. Kod ove druge itekako bi hrvatskih zastava. Mahalo se njima u ozračju slavlja, častilo domovinu i državu koju imamo. Ništa čudno, na Zapadu tako svi čine: i Englezi, i Amerikanci, i Nijemci, i Poljaci, i Talijani… da više ne nabrajamo.

     Jedino, dakle, Josipović i društvo misle drukčije. Za njih je hrvatska zastava simbol dijeljenja. Još gore, čisti nacionalizam. Naučili to u prošlo hudo komunističko vrijeme i nikako s tim prestati. Što ti je odgoj. Da su ikada patili za svoju domovinu, za tu zastavu, drukčije bi razmišljali.

     Ali dolaze bolja vremena. U njima očito ljubav prema domovini i zastavi ne će biti samo oznaka onih koje obično nazivaju desničarima, ma što god to značilo, nego i onih koje, opet ma što god to značilo, nazivaju lijevima. Baš je prava šteta da se to odavno nije dogodilo. Domovinski rat bio je otvorio ta vrata, ali zalupiše ih, i to treskom, oni koji dođoše na vlast 3. »januara« 2000. Ne će njima nitko dirati njihove svijetle tekovine, kao što su recimo Bleiburg, Jasenovac duboko poslije Drugog svjetskog rata, bezbrojne jame, prepune tamnice, gospodarski slom i odlazak na tzv. privremeni rad, ludi snovi o jugoslavenstvu. Kakav Andrija Hebrang i njegovo hrvatstvo! Treba ščepati vlast i izmusti puk što se više može, ta svakako je glup i obična potrošna roba.

     Očito je nekako slično razmišljao i Ivo Josipović dok se pred prvi krug izbora zaputio u Herceg Bosnu, u Mostar, na Široki Brijeg. Nisu mu više smetale te utvrde hrvatstva, svaki glas dobro dođe. Na Širokom Brijegu, primljen službeno kao trenutni hrvatski predsjednik na osobnu zamolbu, svjesno preskoči priču o bilo kakvom zločinu koji je tu počinjen. Vidio je razbijeno i obeščašćeno crkveno posuđe, vidio je fotografije zapaljene gimnazije, vidio je grobove pobijenih franjevaca, uzalud. On govoraše o kulturi, o fratarskom doprinosu znanosti.

     Kiša, ona teška sumorna kiša, s pravom je, rekao bih, padala toga dana.

     Otišao je, a da se on i Široki Brijeg nisu sreli.

     Nisam bio blizu pa ne vidjeh je li imao koju hrvatsku zastavu sa sobom.

     Teško. Ako s njom ne slavi, zbog čega bi s njom putovao?

     A zastava je puno značila, i znači, dečkima koji su otišli u rat s krunicom oko vrata, tenisicama na nogama, slabim ili nikakvim oružjem u rukama. Tukli su se pod njom, umirali. Valjda će mi do kraja života ostati pred očima ono njezino motanje nakon pokopa i davanje u ruke određenom članu obitelji. Beskrajno tužan i beskrajno uzvišen i častan trenutak. Netko je život položio za svoju domovinu, za sve nas. U jednoj sam svojoj pjesmi napisao da bih želio da me jednoga dana pokopaju pod hrvatskom zastavom. Ali to je sa sobom nosilo poruku da bih toga trebao biti dostojan. Jesam li, pitam se dok ispisujem ove retke?

     Kada ponovno odem u Zagreb, ako budu tamo, opet ću posjetiti branitelje pod onim glasovitim šatorom u Savskoj 66. Predbacuju im da su se pobunili zbog raznoraznih povlastica, a oni su samo ponovno stali na branik svoje domovine. Odnarođene političke elite htjeli su ih pretvoriti u sramotu hrvatskog društva. Šutjeli su, trpjeli zbog ljubavi prema svojoj zastavi i domovini, dok nisu shvatili da je dogorjelo do noktiju. I digli se, makar bili teški invalidi. Ministar Predrag Fred Matić, koji bi se trebao brinuti o njima, reče da ne zna zbog čega prosvjeduju. Nije ni čudo. Ako ga se za obranu Vukovara moralo tražiti po jadranskim ljetovalištima, on nikada ne će shvatiti ljepotu ljubavi za ono što je tvoje. Pritom ne braniš ni drugome da isto tako čini.

     Znali su to i mnogi Srbi pa su ustali u obranu hrvatske države, iako su s druge strane bili njihovi sunarodnjaci. Nisu mogli dopustiti da njihovo zlo uništi suživot, ali ne na jugoslavenski, nego, možemo to tako nazvati, na zapadni način.

     Ostaješ svoj, ali uvijek poštuješ društvo u kojem živiš i doprinosiš mu u svojoj moći. I tada je potpuno nevažno kojoj stranci pripadamo, važno je samo kako se odnosimo prema zastavi koja se vije iznad naše glave. Tek s pravilnim odnosom prema njoj društvo će biti zdravo. Tada se ne će događati da nekome bude čudno zbog čega je Dario Kordić onako veličanstveno dočekan nakon povratka iz haaške tamnice. Borio se, morao otići, ali časno, u tamnicu, tamo mu ništa nisu dokazali što su mu stavljali na teret, i onda je izdržao puste tamničke godine na koje je bio osuđen. To mogu samo oni koji imaju osjećaj za svoju domovinu i svoju zastavu.

     Ljubav se ne mjeri novcem. Ni tu jednostavnu činjenicu oni bez zastave nisu mogli razumjeti. Ovih dana predbacuju visinu mirovine 100-postotnom hrvatskom ratnom invalidu Đuri Glogoškom, čovjeku koji se ni vode nije u stanju sam napiti. Ne mogu shvatiti da to njemu ama baš ništa ne znači. Da znači, ne bi išao na ratište, kamo uostalom nisu išli ni Josipović ni Milanović, ne bi ni prosvjedovao, odnosno predvodio prosvjednike ovih dana. Sjedio bi kući i uživao tu mirovinu, koja je inače potpuno po zakonu. Ali on je iz skupine onih koji ne gledaju na sebe, nego su spremni iz ideala dati svoj život.

     I kako da ih razume ljudi kojima je vrhovno načelo u životu snaći se, osigurati si dobar materijalni život i to onda grčevito čuvati? Ostalo, po njima, može propasti. Tu spadaju i mnogi koji rade perom kao ja danas, naročito novinari. O nekima pišu ovih dana. Ne da mi se navoditi im imena, neka oni sami to riješe sa svojom savješću. Uglavnom, prije su mahali hrvatskom zastavom, sada im je prirodno da to ne čine jer su u skupini ovih drugih, ovih što mašu onim kružićima.

     Iz dobro obaviještenih izvora saznaje se da su mnogi portali prošlih dana imali grdne poteškoće. Opet zbog zastave, domovine, i svega onoga što smo do sada govorili. Prenijeli su tekst Dana Radosa s američkog portala dailycaller.com. Naslov mu je »Kontrolira li Srbija Hrvatsku tako da joj ucjenjuje predsjednika?«. Mnogi rekoše da ga treba pročitati i da će sada izići na izbore iako nisu mislili. Otvorile su im se oči, jer je Dan ukratko razotkrio pozadinu onoga što nam se događalo u posljednje vrijeme i poučio nas, nenametljivo, o ljubavi prema svome.

     Čovjeku očito to prirodno. Slično razmišljaju i oni koji su samoinicijativno organizirali autobuse za glasovanje u prvom krugu izbora u Herceg Bosni, a misle opet, iako vrh HDZ-a BiH o svemu uporno šuti unatoč raznim prozivanjima. (Upravo pročitah vijest, onu najsvježiju, da su se ipak pokrenuli. Bolje ikad nego nikad rekao bi naš dobri puk.) Ova trenutna neokomunistička vlast učinila je sve da nekim hrvatskim državljanima uskrati glasovanje. Herceg Bosnu zbila je na četiri mjesta pa ti glasuj ako ti se glasuje. Ništa ne govore o tome da je to uskraćivanje ustavom zajamčenih prava svojim državljanima. Ma kakvi, oni su opijeni novom pravednošću Ive Josipovića. A čak je i na prošlim izborima za hrvatskog predsjednika bilo više glasačkih mjesta u Herceg Bosni. Uz Ivu Josipovića natjecao se Milan Bandić, potekao iz iste stranke kao i Josipović, iz SDP-a. I Herceg Bosna mu dade glasove, njih 100-tinjak tisuća. Neki rekoše da je u svemu tome debelo imao prste Ivan Bandić, predratni udbaš a danas hrvatski kadar u Tuzli, inače Milanov rođak, ali malko je to složenija priča od ova dva-tri retka pa je ostavimo po strani.

     Važno je da nam se otvaraju oči i da ćemo unatoč svim preprjekama u nedjelju izići na izbore. Htjeli ne htjeli biramo između još veće nezaposlenosti, siromaštva, tavorenja u jugoslavenskoj kaljuži te između otvorenih vrata na Zapad gdje ćemo imati priliku pokazati tko smo i što smo, pa kako nam bude.

     Što god se u nedjelju dogodilo, ljubav prema zastavi ostat će neokrnjena. Zapravo, tko god pobijedi, morat ćemo stalno paziti da ide dobrim putem. Država nije ničija svojina, država je okvir za postojanje zbog kojega se daje i život, a kamo li ne malo truda i znoja.

     Ipak, valjda ne ćemo morati proplakati kao ono nekada Isus nad Jeruzalemom!

     Valjda! Znat ćemo u ponedjeljak.