U poplavi kojekakvih vijesti, najčešće neveselih i prijetećih, jedna se posebno ističe svojom iščašenošću. Takva vijest može dolaziti samo iz Bosne, pomisli čovjek kad je čuje.

Skupina radnika četiriju propalih tuzlanskih tvrtaka uputila se prije nekoliko dana prema Hrvatskoj, odnosno, kako oni to vole reći, prema Europskoj uniji.

Na put su, naravno, krenuli pješice. Iz dana u dan televizije nam prikazuju njihove ranjave i žuljevite noge. Poput odlikovanja. Radnici ne znaju točno što hoće, ali znaju kamo treba ići. Nepogrješivo su se i ove 2014. na izmaku, baš kao i devedeset i neke, uputili prema Hrvatskoj. Za divno čudo, ne idu u Sarajevo gdje je njihova vlada, ne idu u Srbiju nadaleko čuvenoj tuzlanskoj toleranciji usprkos, ne idu ni u Crnu Goru…

Premda bi im drugdje bilo možda bliže, nekako im je u Hrvatsku draže.

U Tuzli je proljetos krenula ona čuvena bosanska revolucija, koja se na kratko proširila po gradovima s muslimanskom većinom. Spalili su nekoliko zgrada, bacali kamenice i ostalo, organizirali plenume, iznudili neke nevažne ostavke, a onda se sve to ispuhalo i neslavno propalo. Od zapamćenijih slogana su bili oni o ukidanju kantona i ukidanju nacionalizma. Srbi revolucionarima nisu dali vršljati njihovim atarom, a budući da Hrvati nemaju ”trećeg”, u Mostaru se noć-dvije divljalo i palilo.

Suočen s takvom borbom za demokraciju, hrvatski je narod na idućim izborima otkantao razne strančice i, zažmirivši na koješta, glasovao za HDZ. Kako su prošli Tuzlaci koji su započeli tu revoluciju, vidimo po ovim očajnim pješacima prema Hrvatskoj. Dobro, u ovom slučaju revolucija nije pojela svoju djecu, no djeca revolucije očito nemaju što jesti.

Tuzla je čak i u ratu sačuvala određeni stupanj multietničnosti i esdepeovsku vlast, te je brojnim zagovarateljima tih vrijednosti i nekakve obnove Regiona služila kao svijetao primjer. Čini se ipak da su ih te tzv. prednosti dovele propasti, a ne do procvata.

Kad bi čovjek htio biti zloban, mogao bi reći kako je to dokaz da jugoslavenski model nije imao šanse ni tamo gdje nacionalizam devedesetih nije odnio prevagu. Štoviše, upravo su ljudi koji su se držali socijalizma kao pijan plota ostali u nekom drugom vremenu, zarobljenih umova.

Čovjek iz Gruda ili Širokog – gdje je nacionalizam, kako vrli teoretičari neojugoslavenstva vele, odnio pobjedu – ne očekuje ni od županijskih, ni od federalnih, ni od hrvatskih vlasti da ga nahrane. Još dok je bila Jugoslavija, znao je da nešto takvo kao besplatan ručak ne postoji. Ako negdje ide trbuhom za kruhom, ide sam ili još s dvojicom-trojicom prijatelja, spreman je teško raditi, a uzda se samo u sebe i u Boga.

Ispostavlja se da je ”nacionalizam” puno korisnija životna škola od ideološke magle koju je prodavao ”samoupravni socijalizam”. Dok je bilo inozemnih kredita.

Malo tko nije čuo za onaj stih ”Cijela Tuzla jednu kozu muzla”. Postoje različita nagađanja o njegovu nastanku, no ovdje nas to ne zanima, ovdje se suočavamo s tužnom činjenicom da je ”koza” krepala.

Ne mogu je oživjeti ni Jergović i Frljić sve da joj udruženim snagama daju umjetno disanje. Mjesto imena ove dvojice slobodno možete staviti neko drugo ime iz toga kruga, npr. Žbanić, Markovina, Jeleč, Pejaković itd., stvar se ne mijenja.

To jest koza ostaje mrtva. Ta koza je, naravno, socijalistička Jugoslavija.

To instinktivno znaju i nesretni tuzlanski radnici, zato oni pješače prema Hrvatskoj u uvjerenju da će ta ”razvijenija republika” udijeliti štogod. U njihovoj svijesti nije uistinu prestala živjeti Jugoslavija u kojoj su dvije ”razvijenije republike” bile dužne pomagati nerazvijenije, među kojima je bila i BiH. I ta se pomoć nikada nije primala sa zahvalnošću, nego nekako prkosno i bahato.

Nešto od te zlovolje osjetimo i u glasu umornih radnika koji na pitanje kamo idu ne odgovaraju da idu u Hrvatsku, nego u Europsku uniju. Znaju oni dobro da im u Hrvatskoj, ako pređu granicu, neće pomagati EU, nego Hrvatska.

Uostalom, taj osjećaj da se ništa nije promijenilo i da za neke Jugoslavija još postoji, vodljiv je i iz činjenice da je samo dvadesetak njih ponijelo putnu isprave. Oni uopće nemaju osjećaj da idu u inozemstvo!

Kad ovo budete čitali, slučaj tuzlanskih radnika bit će valjda riješen ovako ili onako, međutim s tim socijalističko-jugoslavenskim refleksom ljudi s ”ovih prostora” imat ćemo još posla.