Danas je Nedjelja dobrog pastira.
U Evanđelju nam Isus govori da je on taj dobri pastir. U čemu se sastoji njegova dobrota? Kad kažem da je netko dobar, tada mi na um pada mirna osoba, koja je na usluzi drugima, bez vlastita interesa. A Isus ide još dalje. On kaže da dobri pastir polaže život za ovce svoje.
Dobrota dakle znači umiranje.
Dakle, dobri nema granica u darivanju.
Kakav bi onda trebao biti dobar svećenik?
Dobrota gleda dobro drugoga. Dobar svećenik gleda spasenje duša, vječno dobro. Stoga on ne može ugađati ljudima jer ugađanje znači prilagođavanje, mijenjanje onog što ne smije biti promjenjivo, jer se mijenjanjem ugrožava najveće dobro duša; vječnost.
Dobar pastir to zna.
Njegova dobrota zahtjeva umiranje sebi. Naime, skrb za vječno spasenje duša zahtjeva istinitost. Hod u istini vlastita života, a jednako tako istinit odnos prema vjernicima.
Ako vjernik nije doista na putu vjere, doći će u sukob s dobrim svećenikom. Pristupat će sakramentima kao da se radi o bonbonima, i zahtjevat će od svećenika da od crkve napravi samoposlugu.
U tom času, dobri svećenik, odbit će dati mu što traži. Mnogi će vikati kako to nije dobar način, i kako se time tjera ljude iz Crkve. Mnogi će radije staviti na Crkvu natpis ” Samoposluga” a skinuti onaj “Ovo je kuća Božja. ”
Postoji u Evanđelju jedna situacija u kojoj mnoštvo napušta Isusa jer im je “tvrd Njegov govor.” Što Isus tada čini? Ostaje gdje jest, u Istini. Ne mijenja istinu kako bi ih zadržao. Štoviše, pita učenike hoće li oni oni otići. Ali, oni su ostali, jer znaju da samo On ima riječ života vječnoga. Da nisu, Isus bi ostao sam.
Zbog istine Isus biva ubijen. Toliko im je Istina smetala da su je iskasapili. Nije bilo dovoljno ni ubiti je, nego su je prvo ispljucali, na nju sve laži nabacali, trnjem ju okrunili, izrugali ju, izbičevali. A ona u ne uzmiče, nego u Isusu uskrisava treći dan.
Dobar svećenik će umirati ljudskim očekivanjima. Pristat će na svoj Maslinski vrt, na svoj križni put i na svoju Golgotu.
Kad Petar odvraća Isusa od križa, Isus ga tjera od sebe nazivajuć ga sotonom, je je Petru na umu zemaljsko a ne vječno.
Svećenika treba poduprijeti u beskompromisnom življenju njegova poslanja. Ne smije mu se govoriti da omekša i da popusti niti da njegov tvrd govor nije u duhu Evanđelja.
Oni koji odlaze radi tvrdoće govora, kad jednom dođu k sebi, imat će se gdje vratiti. Na vratima Crkve i dalje će, radi dobrih pastira, stajati naziv: “Ovo je kuća Božja”.
Ta vrata im nikad neće biti zatvorena.
piše: Vesela Dujmić