U svom eseju “Učinio si to meni” Debie Thomas govori o tome kako je početkom 2013. kanadski kipar Timothy Schmalz predstavio “Beskućnika Isusa”, brončanu skulpturu koja prikazuje Isusa kao beskućnika, kako spava na klupi u parku. Schmalz je originalnu skulpturu instalirao na koledžu Regis, Sveučilište u Torontu, a od tada su odljevci instalirani širom svijeta. Skulptura je dizajnirana na takav način da je Isus stisnut ispod pokrivača, zaklonjenog lica i ruku. Tek rane od raspeća na njegovim nogama otkrivaju njegov identitet.

Pobožni katolik Schmalz opisuje skulpturu kao “vizualni prijevod” našeg čitanja Evanđelja za ovaj tjedan, u kojem se Isus poistovjećuje s gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnicima i zarobljenicima, a zatim govori svojim sljedbenicima: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Nije iznenađujuće što reakcije na kip variraju. Nekima je to uvredljivo. Drugi to obožavaju. Papa Franjo ga je blagoslovio. Ljudi sjede i mole se pokraj njega. U jednom je gradu žena nazvala policiju nakon nekoliko minuta od postavljanja skulpture, pretpostavljajući da je lik ispod pokrivača pravi beskućnik.

Ovaj tjedan Crkva slavi blagdan Krista Kralja, slavi Kristovu vladavinu, liturgijsku „šarku“ između duge sezone nakon Duhova i početka Došašća. Zastajemo ovog tjedna kako bismo razmislili o značenju Kristove vladavine nad Crkvom, svijetom i našim životima. Kakav je kralj Isus? Kako izgleda njegova vladavina i kako je mi osjećamo? Što znači živjeti i napredovati pod njegovim kraljevstvom?

S obzirom na moć i zabavu koju obično povezujemo s kraljevima, mogli bismo očekivati ​​da nam čitanje na blagdan Krista Kralja zvuči kraljevski. Možda nešto krasno iz Knjige Otkrivenja, nešto o Isusu koji je bio ogrnut sjajnim haljinama i okrunjen krunom od dragulja. Ili nešto veličanstveno od Izaije (9, 5): „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.“ Ili barem neki blistavi trenutak iz Evanđelja: Isus se preobrazio na vrhu planine. Isus je uskrisio Lazara iz mrtvih. Isus izlazi iz vode krštenja, glas s neba mu grmi u ušima: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

Ali ne. Ono kraljevsko u Isusu opisuje se u Matejevom evanđelju u cijelosti na jedan drugi način. To je Isus beskućnik. Bolesni Isus. Isus u zatvoru. Gladni Isus. Goli Isus. Riječima jednog teologa, “kraljevsko visočanstvo koje se prigiba… saginje”.

Nedjelja Krista Kralja prilično je nov dodatak zapadnom liturgijskom kalendaru. Papa Pio XI ustanovio ga je 1925. godine, u nadi da će svijet koji je opustošio Prvi svjetski rat u Isusovu skromnom kraljevstvu pronaći potrebnu alternativu carstvu, konzumerizmu i sekularizmu.

Bojim se da smo se, umjesto da prihvatimo kontrakulturnu mogućnost poniznog, ranjenog kralja, predali verziji kraljevstva koja se sastoji od dominacije, nadmoći, trijumfalizma i veličine. Zaljubili smo se u glasno, mišićavo i agresivno te zaboravili da je jedina snaga koju je Isus posjedovao na zemlji bila snaga predanja samoga sebe. On je kralj koji je u čovječanstvo ušao rumenih obraščića i plačući, kralj čiji su najveći iskazi moći uključivali jahanje na magarcu, pranje prljavih nogu, vješanje na križ i prženje ribe na obali za svoje prijatelje. Kako smo od ovog Boga kenoze – Boga koji se je ispraznio od svih privilegija, Boga koji se neprestano izlijeva i predaje vlastiti život za svoje najmilije – prešli na Boga kao Željeznog čovjeka? Baš Čelika? Supermena?

Toliko nas u svom vjerskom životu čezne „vidjeti Isusa“. I to s pravom. Molimo se za iskustvo Isusove prisutnosti. Žudimo osjetiti ga blizu sebe. Pjevamo himne, idemo u procesije, hodočastimo, recitiramo molitve, slušamo propovijedi i pohađamo biblijske studije – a sve u nadi da ćemo Isusa vidjeti i upoznati na dublji i značajniji način.

Naravno, u tim postupcima nema ništa loše – osim ako nas ne drže na udaljenosti od mjesta na kojem je Isus zapravo. Osim ako nas ne navode vjerovati da je djelo pravde i suosjećanja nekako sekundarno u odnosu na “pravi” posao kršćanstva. Pravi posao kršćanstva je savijanje koljena pred Isusom. A gdje je Isus?

Isus je u najmanjima i izgubljenima, u slomljenima i ranjenima. Isus je na ni malo lijepim mjestima. U tijelima onih o kojima ne razgovaramo u uljudnom društvu. U licima onih kojima se ne smiješimo. U dijelovima grada gdje mi svoj korak ubrzavamo.

Nije da mi zaslužujemo dolazak do veličanstvenog kralja Isusa brinući se o ranjivima. Istina glasi da se je sam veličanstveni kralj Isus, po vlastitom izboru i volji, sagnuo i predao na takav način da JEST ranjiv. Ne postoji drugi način da se dođe do njega. Točka.

Pa što je onda to u nama što nas okreće kad nam Isus nudi cijeloga sebe u tako provokativnoj, nepodnošljivoj jednostavnosti? Ovo je pravo pitanje – s kojim se stalno hrvam. Čega se bojim? Moje neadekvatnosti? Moje ranjivosti? Moje reputacije? Isusovački teolog James Keenan definira milosrđe kao “spremnost ulaska u kaos drugih”. Je li to ono čega se bojimo? Tuđeg kaosa?

Stvar je u tome što je u redu bojati se. U redu je imati pitanja. U redu je vidjeti zgrčenu figuru na klupi i ne znati točno što učiniti. Ali u jednom se trenutku naši strahovi moraju suočiti sa stvarnošću: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Matej 25, 40)

Jednostavno ne postoji neki drugi, zaobilazni put. Ne postoji ako ozbiljno shvatimo Isusovo kraljevstvo.

Isto tako, ne postoji način da se zaobiđe zbunjujuća činjenica da naše ovonedjeljno čitanje – čitanje koje opisuje konačni sud cijelog čovječanstva – ne govori ništa o vjerovanju. Razmislimo o tome. Matej prikazuje scenu iz nebeske prijestolnice. To je prizor koji opisuje vrhunac povijesti, kada će se svi narodi okupiti ispred Krista, a Krist će odvojiti svoj narod kao što pastir odvaja ovce od koza. Obratite pozornost na kriterije koje će koristiti za razdvajanje. Što će to biti? Ne naša priznanja vjere. Ni naša vjera, ni naše doktrinarne obveze kojih smo se pridržavali, ni naši „osobni odnosi“ s Isusom. Kriteriji će biti suosjećanje i samo suosjećanje.

Iznenađeni ste? I ja sam. Ali da, ovo je naš kralj i da, trebali bismo biti isprovocirani i zbunjeni njegovim prioritetima. Kao što Fleming Rutledge kaže, „Sin koji sjedi na svom slavnom prijestolju sa svim narodima okupljenim prije njega, isti je onaj koji na samom vrhuncu svoje kozmičke moći otkriva da se svemir pretvara u čašu vode koja je dana najmanjima u njegovo ime.”

Ako nismo barem malo uznemireni, onda ne obraćamo dovoljno pažnje.

Uskoro ćemo ući u Advent, sezonu čekanja, čežnje i slušanja. Uskoro ćemo ući u očekivanu tamu, čekajući da svane svjetlost, da prvi krikovi ranjive bebe zauvijek redefiniraju kraljevstvo, autoritet i moć. Ali ove nedjelje, ovdje i sada, tražimo da vidimo Isusa na mjestima na kojima ga najradije ne bismo tražili. Od nas se traži da se sjetimo da je svaki susret koji imamo s „najmanjim među nama“ stvarni susret s Isusom. To nije metafora. To nije igra riječi. Nije to izbor, nešto neobavezno. Fakultativno. Osoba stisnuta ispod pokrivača na klupi u parku naš je kralj. Pogledajmo ga.