UVIJEK NEDJELJOM (Ivan 1,1-18.) 05. siječanj 2020.

„Došao si šator podignuti.

Tu među nama biti.

I ostati.

A mi te prepoznali nismo.“

Kad netko spomene riječ „dom“ onda ta riječ uvijek ima snažan učinak na nas. Za većinu nas pomisao na dom je ugodna, priziva slike topline, zaštite, podrijetla, sigurnosti, zajedništva. Dom je tamo gdje je srce. To je mjesto gdje pripadaš. Mjesto gdje ostaješ. Mjesto gdje jednostavno – jesi.

U domu živimo zajedno s nekim i onda nas ta osoba (ili osobe) jako dobro poznaje. Zna što volimo jesti, što volimo raditi, kako se zabaviti. Zna jesmo li „noćne ptice“ ili zorom rano ranimo. Zna što nas čini sretnima, a što nas žalosti. Zna što nam ide na živce, a što nas tjera na smijeh. Zna prepoznati našu tugu i kako nas ohrabriti. Zna jesmo li neuredni ili je kod nas „sve po špagu“. Zna naše intimnosti, recimo, hrčemo li ili možda mjesečarimo. Zna stvari za koje smo nadareni i stvari o kojima pojma nemamo. Zna neke stvari za koje ne želimo da ih drugi znaju.

Zna… pa zna puno toga. Možda i previše.

Zna možda neke stvari o nama koje čak ni mi sami ne znamo.
Ali još netko želi o nama znati – sve. Bog, koji nas je stvorio, želi znati sve o nama. Baš poput onih koji su nam u ovom životu najbliži, Bog zna naše uspone i padove, naše strahove i neuspjehe, naše grijehe i naše uspjehe. Sveto pismo nam svjedoči tu Božju želju.

Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama.“ (Ivan 15,4)

Od trenutka kada je stvorio Adama i Evu Bog želi biti u našoj blizini. Isus je rekao svojim učenicima: „Zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.“ (Matej 12,28), a zadnja knjiga Biblije govori nam: »Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.“ (Otkrivenje 21,3)

Nije Bog negdje „gore“ i „daleko“.

Bog je s nama upravo ovdje, upravo sada. Bog je u našem domu.

A tko smo mi?

Mi smo djeca Božja. Bog je izabrao otkriti nam se u tijelu i krvi kako bismo mi, koji smo tijelo i krv, mogli se prepoznati kao djeca Božja.

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“

Grčka riječ „nastaniti se“ doslovno znači „podignuti šator“. Šator je pomično sklonište kojeg možemo spakirati i ponijeti sa sobom kamo god išli – bilo to na susjedovu livadu, na obližnju plažu, u gustu šumu, u vrelu pustinju ili u visoku planinu. On je za neke – dom.

Što to znači da je Bog „podigao šator među nama“?

To znači da Bog želi ići i da ide zajedno s nama kamo god mi išli. Ne postoji mjesto koje je predaleko i ne postoji mjesto koje je preblizu na koje Bog zbog nas ne bi otišao. Ne postoji mjesto koje je previše bučno i ne postoji mjesto koje je previše tiho na koje Bog zbog nas ne bi otišao. Ne postoji mjesto previše veselo i ne postoji mjesto previše tužno na koje Bog zbog nas ne bi otišao. Kamo god mi išli, Bog ide s nama. Bog je u pokretu, jer smo mi, njegova djeca, u pokretu.

Nakon Izlaska iz Egipta Izraelci su lutali pustinjom 40 godina. Godine i godine privremenih boravaka, borbe i nevolja u divljini, dovele su Izraelski narod u stanje sumnje. Pitali su se je li ih Bog napustio, je li ih ostavio da pomru od gladi. Ali Bog je naredio Mojsiju i narodu neka sagrade veliki šator i neka ga stave u samo središte svoga tabora. Bio je to „šator sastanka“, odnosno tabernakul. U njemu je Mojsije razgovarao s Bogom i tu je narod slavio Boga. Narod je mogao pogledati na šator i reći, „Bog je ovdje, upravo ovdje, među nama.“ Kadgod su Izraelci kretali dalje, tabor bi se spakirao i spakirao bi se i šator, kojeg su uvijek nosili sa sobom. Bog je išao s njima. Bog je putovao s njima. Gdjegod su Izraelci podizali svoj privremeni dom, Bog je bio tamo, upravo u središtu svega.

Mi, poput Izraelaca, pitamo se je li Bog uz nas? Je li nas zaboravio? Ostavio? Napustio? Ivanovo Evanđelje govori, „Boga nitko nikada ne vidje“, dakle oduvijek je ta dilema, taj strah u ljudima. Često, pritisnuti životnim problemima, i mi se pitamo gdje je Emanuel? Gdje je to „Bog s nama“? Tko je Bog? Gdje je Bog? Je li Boga uopće briga? Je li mu stalo što mene boli? Zašto dopušta patnju i muku? Ima li Bog plan za mene? Ma treba li me Bog uopće?

Mi dižemo svoj pogled prema nebu i pitamo se. Ali mi gledamo u krivom pravcu. Bog nije gore. Bog je sišao dolje. Prije više od 2000 godina Bog se je utjelovio. Podigao je svoj šator među nama.

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“

Ako mi želimo upoznati Boga onda tražimo Riječ koja je tijelom postala. Tražimo je u Isusovom životu, u njegovim riječima, djelima, smrti i uskrsnuću. U Isusu, Bog je živio naše živote, smijao se u našoj radosti, grlio je naše prijatelje, jeo je našu hranu, dodirivao je naše bolesnike, ponio je naše grijehe, plakao je našim suzama, umro je našom smrću. Živio je našim životom.

Ako želimo znati gdje je Bog, tražimo gdje je Isus bio. Gdje je bio Isus? Sa grješnicima, s odbačenima, sa ožalošćenima, s umirućima, sa siromašnima, s patnicima. Da baš sva ta bolna i tužna mjesta, mjesta nepravde i nepoštenja jesu mjesta gdje je Bog. U takvim, na prvi pogled tako običnim mjestima, otkriva se Božja slava. Božja slava je nazočnost Isusa Krista među nama.

Naši životi su poput lađe na olujnom moru. Ali Bog želi isploviti s nama, kako bi nas zaštitio, kako bi nas ljubio, kako bi nas vodio, kako bi nam oprostio, kako bi nam pomogao i kako bi nas ohrabrio. Riječ Božja uz nas je, kao što su to i tijelo i krv. Kao djeca Božja mi vjerujemo da Isus živi u našim životima. Da živi u običnoj svakodnevnici, u našim djelima, u našoj smrti, u našem skorom uskrsnuću, jer se u svemu tome očituje Božja slava.

Bog je u pokretu. Bog ide tamo kamo mi idemo. U našem domu, Bog je s nama. Na poslu, Bog je tamo. U radosti, Bog je tu. U tuzi, Bog je uz nas. U smrti, Bog nas ne napušta. U životu, Bog nas ne ostavlja. A mi, kao Božja djeca po Isusu Kristu, mi poput njega i po njemu, blizu smo Bogu i Ocu. Ne postoji mjesto kamo bismo mogli otići, a gdje Bog nije. Božji dom je među nama. Među nama je Bog podigao svoj šator.

Na početku nove godine Evanđelje nas je odvelo na – početak.

Odvelo nas je Ocu. U dom.

U domu tek čovjek spozna tko je i čiji je.

A mi smo djeca Božja. I Bog je došao među nas.

Došao je kako bi ostao. Među nama.

Bog je podigao svoj šator u tišini, u štalici, na slamici, pod zvijezdama. Plač novorođenog djeteta proparao je tišinu stoljeća.

Božji glas nas i danas zove. Ocu. Bogu. U dom.

Šator je podignut.

Share the Post