Blog

Tada Isusa odvede u pustinju da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, zapovjedi da se ovo kamenje pretvori u kruhove!« On mu odgovori: »Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.«

Tada ga uze đavao sa sobom u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer stoji pisano: Anđelima je naložio za tebe. Oni će te nositi na svojim rukama da ne zapneš nogom za kamen.«

Isus mu odvrati: »Stoji također pisano: Ne kušaj Gospodina, svojega Boga!«

Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom i reče mu: »Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš.« Tada mu zapovjedi Isus: »Odstupi, sotono! Stoji pisano: Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!«

Tada ga đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu.

 

(Matej 4, 1-11)

 

 

 

„Ne uvedi me u napast,

predobro taj put ja znam.

Ne uvedi me u napast,

pronaći ga mogu sasvim sam.“

 

(Lari White „Lead Me Not“)

 

Mnogi su danas dovedeni u različite napasti, pa ipak danas među ljudima ne vlada suglasje po pitanju „Tko nas to napastuje?“, odnosno „Tko je napasnik?“.

Sveto pismo spominje izrijekom đavla. Sotonu.

Ne pada mi na pamet upuštati se u analizu značenja, odnosno različitosti, među nazivima, bili oni na hebrejskom ili na grčkom jeziku, jer to i jest želja „lašca i oca laži“ (Ivan 8, 44).

Sotona želi da se mi zabavimo formom, a ne sadržajem.

Meni se čini, dapače uvjeren sam, kako je danas postalo nepopularno govoriti o sotoni. Trenutačni filmski hit u svijetu je film „Son of God“ („Sin Božji“) koji obara rekorde gledanosti. Film je adaptacija mega-popularne TV serije „Biblija“ i u njemu su prikazani Isus, njegova majka Marija, Isusovi učenici i njegovi neprijatelji.

Ali onog koga nema je (pogodili ste) – sotona!

Ukoliko vas zanima izuzetno razmatranje na ovu temu (autor Dr. Jim Denison) možete ga pronaći na ovim stranicama od ponedjeljka.

Dio pjesme, na početku ove kolumne, koju izvodi popularna američka country pjevačica Lari White, dio krivice za „uvođenje u napast“ pripisuje svakome od nas osobno. Često nama ne treba nitko, pa ni sotona, za „ući u napast“. Znamo mi to jako dobro i sami.

Ali netko nas je tome naučio. Nije to nešto što stoji sa strane, pokraj puta. Ne, to je ucijepljeno u našim srcima još od kada su Adam i Eva odlučili prihvatiti sotoninu ponudu i ignorirati Božju zapovijed.

Od tog trenutka mi neprestano „ulazimo u napast“. I to ne u jednu, nego u jednu za drugom.

I kažemo: „A, nije to ništa. Ma koji đavao? Kakva sotona? Nema toga. To su priče za malu djecu.“

Jesmo li izgubili pamet ili smo već postali podanici „oca laži“?

Ja sam duboko uvjeren da sotona i te kako postoji, ali da niti malo ne sliči svim onim stereotipima koje nosimo u sebi još iz ranog djetinjstva. Najiskrenije vjerujem da je đavao među nama. Da nas napastuje. Da je on taj napasnik. Ali također vjerujem da je najveća napast u koju nas je uveo, i kojoj smo definitivno podlegli, ta što nas je uvjerio da on – ne postoji.

Ušli smo u Korizmu.

Sve je započelo Pepelnicom, kada smo, posuvši se pepelom, priznali da ćemo sigurno umrijeti, da će nas naša smrtna tijela izdati, bez obzira koliko mi uporno pokušavali sačuvati ih uz pomoć medicine, zdrave prehrane, tjelovježbe, kozmetike.

I mi tako, s pepelom „na glavi“ i sa svjesnošću o svojoj smrtnosti „u glavi“, krećemo na korizmeno putovanje. Krećemo u pustinju svoje duše. I na tom putovanju pokušavamo dokučiti tko je Isus, tko smo mi, što to ovaj svijet želi od nas, a što Isus.

Ne znam jesmo li svjesni koliko su to za nas dramatično bitna pitanja.

Na početku ovog putovanja susrećemo Isusa. Isusa kojeg je Duh nakon krštenja odveo u pustinju. Još se voda iz rijeke Jordan, na njemu, nije ni osušila, a on je već u pustinji.

Susrećemo 30-godišnjeg tesara, čovjeka na izmaku svojih snaga.

Kako evanđelist Matej kaže: „Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje.“

Fizički, on je na izmaku svojih snaga. Društveno, on je sam, bez igdje ikoga. Duhovno, on se bori s očuvanjem svojeg identiteta, jer nakon vrhunca, kada se je nebo otvorilo i kada je nazvan „ljubljenim“, sada je na užarenom tlu pustinje i pred njim je – sotona.

I tri napasti. Jedna za drugom.

Bogatstvo. Slava. Moć.

A kakve to nas danas napasti salijeću?

Reče jedan mudar učitelj: „Grijeh započinje kao paukova nit i malo po malo postane uže kojim se privezuju veliki brodovi.“ Nas je sotona uvjerila da nema ničeg lošeg što smo zaljubljeni u sebe, što sebe stavljamo u prvi plan, što nas „boli uvo“ za tuđe probleme, što se zlo valja našim društvenim životom, što se klanjamo novcu, što želimo da se drugi nama klanjaju i što bi sve dali da nam se drugi dive i obožavaju nas.

Nas je sotona uvjerila da je normalno ne plaćati porez, da je normalno podmićivati, da je normalno imati protubožje zakone, da je normalno birati na izborima nevjernike ili lažne vjernike, da je normalno odreći se svoje braće, da je normalno zaboraviti mrtve i ranjene koji nam doniješe slobodu, da je normalno rasprodati sve što imamo, da je normalno … da je „normalno“ sve što nije normalno.

Mi smo se radi „kruha i igara“ odrekli svoga identiteta.

Mi smo se zbog „slave ovoga svijeta“ odrekli časti i dostojanstva.

Mi smo se zbog „političke i svake druge moći“ ničice pali pred sotonom.

Nije problem u tome što smo mi popustili u nekoj prigodi, jer čovjek je griješan, ali je problem što smo mi odmah za to pronašli opravdanje i okrivili nekog drugog. I tako malo po malo, iz dana u dan, iz napasti u napast mi smo izgubili svoj identitet.

Korizma je vrijeme u kojem bismo se trebali duhovno pripremiti za Kristovu muku i smrt na križu. Za trenutke u kojima smo otkupljeni neprocjenjivom žrtvom Sina Božjega. Korizma je vrijeme čišćenja od naplavina ovoga svijeta koje nam skrivaju naš pravi identitet.

A mi? Što mi činimo?

Nama je Korizma postala vrijeme odricanja od čokolade, cigareta, piva. Vrijeme produženog karnevala i maskenbala. Vrijeme kada nam je najveća briga ne zaboraviti da se petkom ne prejedemo mesa. Nego ribe.

Napasti koje je sotona stavila pred Isusa u pustinji, a koje i dan danas stavlja ispred svakoga od nas, nisu bili izazovi da Isus učini nešto što nije trebao učiniti.

Bile  su to napasti da Isus bude netko za što nije bio rođen biti.

Najveća od svih napasti, kojom nas sotona kuša, jest „biti netko drugi“.

Biti po meri svijeta, a ne biti „dijete Božje“.

Isus pita „Ljubiš li me?“

Mi pitamo: „Isuse, možemo li sjesti tebi s desna i s lijeva u tvom kraljevstvu?“

  

„Mi smo došli u napast

zamijeniti ljubav s moći.“

 

(Henri Nouwen)