U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
(Ivan 1, 1-18)
Još uvijek smo u „Božićnom vremenu“.
Još smo unutar „12 dana Božića“.
Sutra je blagdan Bogojavljenja, i ma koliko god se mi trudili ostati duhovno u Božiću to nam iz dana u dan sve teže uspijeva. Vratili smo se redovitim poslovnim obvezama, i škole će se otvoriti za koji dan, sve se vraća u „normalu“.
Svi izazovi svakodnevnice već su tu.
Brige, problemi, neizvjesnost …
Baš zbog svega toga nama je od presudne važnosti podsjetiti se da Božić nije tek „jedan od blagdana“ (ili što je još gore – jedan od neradnih dana) nego da je Božić ono što nam neizostavno treba u svakodnevnom životu.
I zato mislim da nema boljeg teksta od Ivanovog za ovu prigodu.
Zašto?
Zato što nas Ivan vraća na početak i poziva nas na razmišljanje o Božiću koji je ogoljen. Ogoljen do onog bitnog. Ivan nas poziva na razmišljanje o Božiću koji je lišen one sentimentalne oblande u kojoj je bio zamotan, i u kojoj je bio skriven, čitavo ovo Božićno vrijeme.
Ivan nas poziva razmišljati o Božiću koji nas ispunjava, ne darovima, glazbom, hranom, nego nadom, mirom i radošću. I to ne samo za Adventa, i ne samo tijekom ovih „12 dana Božića“, nego kroz čitavu godinu.
Današnje čitanje ništa ne govori o anđelima i pastirima, o mladoj Mariji i brižnom Josipu, o mudracima s istoka. Teško bi se Ivanova priča mogla svrstati u priče o Isusovom rođenju koje s koljena na koljeno pričamo svojoj djeci. Ivanova priča ne opisuje Božji „mise-en-scène“ nego se fokusira na ono što to rođenje znači za sve nas.
Ivan sažima Božićnu priču „u dvije crte“, ali zato daje puno više pozornosti značenju Božića u našem svakodnevnom životu. Ivan je najviše zainteresiran za naše rođenje. Za naše rođenje kao – djece Božje.
Isus se rađa kako bismo se mi mogli roditi kao djeca Božja. Kao djeca čijim životima ne vladaju okolnosti koje nas zateknu u životu, djeca koju ne određuju naša ljudska ograničenja ili naši životni problemi, djeca čiju sudbinu u svojim rukama drži njihova slobodna volja i milosrdna ruka Božja.
Ali za to u cijelosti shvatiti trebali bismo jasno razlikovati ono što nas opisuje od onoga što nas određuje. Nažalost, mi prečesto dopuštamo različitim elementima u našem životu da dominiraju s nama i da nas određuju. Naš odgoj, naši interesi, naša iskustva, naš društveni status, naš materijalni položaj, neke naše pobjede i neki naši porazi, svakako jesu važne stvari u našem životu, ali ništa od toga, pa ni sve to zajedno, ne smije nas određivati i govoriti nam – tko smo mi.
Može sve navedeno, i ono nenavedeno, opisivati neki dio našeg života, ali ni u kom slučaju ne smije određivati našu bit. Sve su te stvari važne, ali su nedovoljne, one mogu biti vrijedne, ali su djelomične, mogu biti značajne, ali nisu konačne.
Ono što je konačno jest činjenica da nas je sam Bog nazvao svojom djecom.
Djecom koja imaju vrijednost u Božjim očima.
Djecom koja zavrjeđuju Božju ljubav.
Ako se ne vratimo „na početak“, ako ne očistimo Božić od njegove sekularne dimenzije, ako ga ne oslobodimo balasta kojim ga je opteretio ovaj bezbožni materijalizam, ako ga ne svedemo na njegovu bit, onda ne ćemo biti u stanju ni shvatiti Božić, jer će njegova bit ostati za nas sakrivena.
Ovaj svijet, i njegova bezbožna kultura, želi sakriti bit Božića, nastoji ga pretvoriti u samo jedan od tolikih „blagdana“, u festival prežderavanja i opijanja, u dane ritualnog darivanja i kompulzivnog šopinga.
Nama se neprestano prišivaju neki novi identiteti i pokušava se, najviše putem medija, pretvoriti nas u duhovne zombije za koje se osmišljavaju neprestano neka nova božanstva kojima bi se trebali klanjati i žrtve prinositi.
Boga se izbacuje iz javnog života. Crkva se difamira. Vjera se prikazuje kao nazadnjaštvo i mračni relikt Srednjeg vijeka. Vjerske dogme i svetinje se izvrću ruglu, a dežurni (uvijek isti) kreatori javnog mnijenja uvijek su spremi „izvesti nas“ iz vjerskog mraka na pravi put.
Zato je Ivanova poruka, od onog nebitnog ogoljena, presudna. Jer suočeni sa sada već otvorenim animozitetom ovoga svijeta, koji često eskalira u čistu mržnju, moramo shvatiti da iza svega stoji sama sotona.
Laž je istina ovog svijeta.
A sam Isus za sotonu kaže: „ … jer je lažac i otac laži.“ (Ivan 8,44)
Suočeni sa svim što ovaj svijet govori o Božiću, Ivan nam govori što je uistinu ISTINA o svakome od nas, a ona glasi da je Bog svakome od nas dao moć da budemo djeca Božja.
I tu činjenicu nitko ne može ni pobiti ni promijeniti.
Nažalost tu činjenicu, tu istinu, mi nismo prepoznali.
Odbacili smo je i u konačnici smo je pokušali ubiti na Golgoti.
Ali Istinu je nemoguće ubiti.
Istina i ljubav su besmrtne.
Baš kao i Logos – Riječ po kojoj su nam i date.
Logos koji bijaše …
… u početku.
„Kao na početku, na kraju,
svi se mi moramo vratiti
odakle smo i došli.
Natrag majstoru planeru.
Našem Bogu.“