Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

(Matej 16, 21-27)

„Kristov križ omogućava

jedini siguran prijelaz u vječnost.“

Zahtjev, bivšeg predsjednika republike Hrvatske, S. M., iz 2009. godine, da se „moraju izbaciti križevi iz vojarni, policijskih postaja i drugih državnih institucija“, i pokušaj (za sada neuspjeli) grupe ateista da se izbaci, iz Memorijalnog muzeja u NYC,  poznati „Ground Zero Cross“, pronađen na lokalitetu Ground Zero (mjesto gdje su nekada stajali WTC Twin Towers), samo su dva relativno svježa primjera koja pokazuju na trend apsolutne sekularizacije i dekristijanizacije svijeta u kojem živimo.

To je svijet – bez križa.

Bez Kristovog križa.

Svijet bez Krista.

Vjerojatno će se, instalacijom jedne svjetske nad religije, instalirati i njoj primjeren simbol, ali za sada su u tijeku radovi na raščišćavanju terena. Najprije treba izbaciti Kristov križ.

U svojoj naivnost mislili smo da su vremena kada su nam komunisti trgali s vrata lančiće s križem zauvijek za nama. Prevarili smo se. Ovo su nova vremena, ali zlo je ostalo ono isto staro. I danas vam križ kao simbol, a koji se na bilo koji način iznosi u javnost, može samo donijeti probleme i neugodnosti.

U današnjem čitanju Isus govori o križu kao o nečemu svakodnevnom u našem životu.

Zato se zapitajmo, što je križ, nama kršćanima, danas?

Je li križ postao više „politička izjava“ za neke među nama, koja nam je na ustima uglavnom kada su na dnevnom redu političke polemike (križ na Marjanu, iznad Splita)?

Shvaćamo li mi dnevnu stvarnost križa u svojem životu, onako kako to o njoj Isus govori, ili mi čuvamo križ za neke posebne prigode, kao što su ideološke rasprave, nakit ili sprovodi?

Što to nas, kada je križ u pitanju, čini kršćanima?

Križ, i naša sposobnost da baš taj Kristov križ oblikuje naš svakodnevni život, jesu ono što nas čini kršćanima i što stvara razliku u našem životu i u ovome svijetu. Ako je to tako onda bi križ, ravnajući se mjerilima ovoga svijeta, trebao biti jako moćno oružje. Nešto kao đedajska svjetlosna sablja ili kao Gandalfov čarobni štap? Nešto što „vrata pakla“ ne će nadvladati.

I opet Božji paradoks.

Ono što sotona nije u stanju nadvladati nije ni silno, ni moćno, nego je slabo i bespomoćno, po mjerilima ovoga svijeta. Sotona se nije u stanju nositi s poniznima, s milosrdnima, s onima koji opraštaju, s onima koji vole bezuvjetno, jer to sotona ne može iskoristiti u svom zlom naumu.

Ako križ, i ako odanost Isusu koji je umro na tom križu, oblikuju naš svakodnevni život, onda možemo sa sigurnošću očekivati sukob s vladajućom kulturom. Taj sukob, na ovoj ili onoj razini, neminovan je. Jer ova kultura želi udaljiti čovjeka od Boga i na taj način čovjeku oduzeti nadu. Bez nade čovjeku ostaje samo ovaj sadašnji trenutak koji se živi pod egidom „imati & igrati“.

Zato ova naša kultura okreće glavu od križa i progoni ga. Zato sluge gospodara ovoga svijeta, sluge sotone, žele skinuti križeve iz javnih prostora, zato žele izbaciti „Ground Zero Cross“ iz memorijalnog muzeja u NYC, jer taj križ ima zadaću ukazivati na nadu koja je iznad svih tih silnih užasa ovoga svijeta, u nadu za nečim boljim, u nadu za Kraljevstvom Božjim.

Ali koliko se god neki trudili mi se Kristova križa ne možemo i ne želimo osloboditi.

Križ je dramatičan simbol naše vjere, nade, ljubavi i oprosta.

Križ je moćan podsjetnik Božje žrtve i Božje otkupiteljske ljubavi.

Križ je stalan znak nama kako Bog želi da mi živimo i kako da volimo – kao sluge koje se žrtvuju.

Mi nismo pozvani biti vladarima ovoga svijeta. Moćnicima. Bogatašima. Zvijezdama.

Mi smo pozvani biti sluge jedni drugima.

Mi smo pozvani preuzeti Kristovo poslanje i pozvani smo oponašati Krista u nošenju križa.

Nama je križ dar. Dar od Boga.

Ali Kristov križ nama donosi bezbrojne darove.

Po križu, po muci i smrti Isusa Krista mi smo otkupljeni.

Po križu svjedočimo pripadnost Isusu Kristu.

I kako kaže Max Lucado: „Božja ljubav nije nam došla umotana u papir, nego u muku. Nije pokrivena šarenim vrpcama, nego je poprskana krvlju. To je dar križa.“

Uzmimo svoj križ. Krenimo za Kristom.

Jednog dana, kada se u dolini Ezdrelonskoj budu vagale duše, po križu će nas prepoznati kao Kristove.

I tada ćemo se pridružiti Gospodinu.

Odmotajmo ove darove milosti,

kao da to činimo po prvi put.

Zastanimo i poslušajmo.

Možda ga čujemo kako šapuće:

„Učinio sam to baš za tebe!“

 (Max Lucado „Odmotavajući darove križa“)