UVIJEK NEDJELJOM 27. listopad 2013.

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grješniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

(Luka 18, 9-14)

 

 

 

Svi se dobri ljudi slažu

i svi dobri ljudi kažu

da, svi fini ljudi,

poput nas, se zovu – MI,

a svi ostali su – ONI.*

 

Ovaj naš svijet je podijeljen na bezbroj načina. Podijeljen je po mnogim pitanjima. Po pitanju slobode, demokracije, pravde, vjere, ideala, običaja, jezika, morala, etike … ali jedna podjela jest stalna i svevremena.

Traje i ne prestaje. To je podjela na nas i na njih.

Mi i oni.

Ova podjela prodire u samu dubinu naših svekolikih odnosa. Leži pritajena u temeljima svih društvenih slojeva i grupa i nikada ne spava. Nije bitno pripadate li vi istom narodu, govorite li vi istim jezikom, ispovijedate li vi istu vjeru, jeste li pripadnik iste socijalne skupine, to ništa po ovom pitanju ne mijenja na stvari, jer vi se i dalje međusobno dijelite. Temeljem najdublje podjele od svih podjela.

Mi i oni.  

Možemo se mi dijeliti na desne i lijeve, na siromašne i bogate, na crne i bijele, na sjever i jug, na vjernike i ateiste, sve to je nikakva podjela prema podjeli na nas i na njih. U toj podjeli tek prave iskre frcaju, gromovi udaraju i glave padaju. Tu su antagonizmi smrtonosni, podjele su nepomirljive, a sukobi su vječni.

Naravno MI smo uvijek bolji, a ONI su uvijek gori. Mi smo „dobri momci“, a oni su „loši momci“.

Da, MI smo pravi domoljubi, roditelji, prijatelji, vjernici, a ONI,  jednostavno, to – nisu.

Mi „pravednici“ jako smo uporni i orni upirati prstom oko sebe i pokazivati u one koji (u to smo uvjereni) sigurno nisu u pravu. Sigurni smo, da ma što god onaj drugi mislio, da je on sigurno u krivu, osim (naravno) ako ne misli kao mi.

Mi te druge preziremo, držimo ih manje vrijednima i u biti ih odbacujemo. Ponekad to činimo na isključiv način – „ili je po moju ili uopće nije“. Ponekad uvjeravamo one druge „neka dobro promisle“, a ponekad ih jednostavno ignoriramo i izoliramo.

I naravno da smo sretni i zadovoljni što nismo kao oni.

Mi se volimo uzdizati i mi ćemo uzdizanje, bilo to u očima drugih, bilo to na društvenoj ljestvici, promatrati kao zadovoljštinu za neki dobro obavljeni posao ili za vjernost koju smo pokazali, bilo prema poslodavcu, bilo prema obitelji ili čak i prema samome Bogu.

I mi onda počnemo vjerovati (iz dubine srca svoga) da stvari koje činimo (novčane donacije, dobrotvorna djelatnost, utjecaj u društvu) ili koje ne činimo (ne krademo, ne lažemo, nismo preljubnici) da nas te stvari opravdavaju i da nas čine boljima od onih ljudi koji nisu uspjeli tamo gdje mi jesmo.

Ali nas, ovakve kakvi jesmo, Isus uvijek dovede na pravu mjeru. Čim Isus uvede u priču nekog grješnika mi istog trena postajemo jako nervozni. Znamo mi dobro što nam se sprema. Sprema nam se lekcija koja ukazuje kako je ta naša samodovoljnost naš najveći neprijatelj i da moramo učiti baš od onih od kojih mi najradije ne bismo učili. Od grješnika.

Sve dok se ne oslobodimo tog osjećaja samodovoljnosti, sugerira nam današnje čitanje, mi ne ćemo „otići kući opravdani“. Ostati ćemo zarobljenici svoje male „pravednosti“. Današnje čitanje nam nudi jednu jako dobru vijest, a ona glasi da je uloga tog grješnika, tog carinika, dostupna, da je slobodna, da nam je na raspolaganju. Mi, i svi drugi oko nas, svi smo mi grješnici i svi smo mi voljena Božja djeca. Djeca milosrdnoga Boga ali djeca potrebita spasenja i oprosta. Djeca koja su sagriješila.

„Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja.“ (Rimljanima 3, 23)

Današnje riječi iz Evanđelja po Luki pozivaju nas da osjetimo slobodu, a do te slobode možemo jedino ukoliko skinemo sa sebe i odbacimo taj preteški oklop sebeljublja i oholosti, i ako se bacimo u Božji naručaj. U naručaj Boga koji više od bilo čega želi zagrliti nas i povesti nas kući.

Kada sam po prvi put pročitao današnju prispodobu bio sam jako sretan što sam konačno otkrio nekoga u Bibliji tko mi je jako sličan. Ja vam se molim svakog dana. Ja vam dajem milodar. Dobro, ne morate znati koliki, jer dajem tako da nitko u crkvi ne vidi koliko sam dao. Ja vam redovito idem nedjeljom i blagdanima na svetu misu. Ja vam i postim. Koliko? Taman posla da vam to otkrijem.

Dakle, ja vam činim puno toga, ako ne i sve, od onoga što ovaj farizej čini. I to je, vjerujem, dovoljno da Bog mi širom otvori vrata raja. I, iskren moram biti, ovaj mi carinik ide na živce. Služi okupatoru. Pljačka narod. Vara svoje poslodavce. Ne mogu ga smisliti. I sada mi još tu nešto kao moli.

Današnje čitanje moglo je nositi i naslov „dobri i loši momci“. Ali bojim se da bi bilo suviše jednostavno nazvati farizeja „dobrim“, a carinika „lošim“ momkom. Po našoj je ljudskoj naravi sebe svrstati u „dobre“ momke, a sve ostale u „loše“ momke.

Ali čini mi se da krenemo li ovim putem da ćemo jako brzo upasti u pravu zamku. I početi ćemo neminovno dijeliti ljude na „mi“ i „oni“. I kako god ljude budemo dijelili sigurno ćemo pogriješiti. Kako god mi povukli granicu između ljudi budimo sigurni da ćemo Boga naći na onoj drugoj strani.

Vidite, ova današnja prispodoba nije priča o oholosti i poniznosti. Nije ni priča o pobožnom farizeju i grješnom cariniku. Ovo je priča o Bogu. O Bogu koji je jedini u stanju suditi ljudsko srce. O Bogu koji opravdava i one najgore među nama.

Ovaj carinik nije ništa žrtvovao, nije davao milostinju, nije postio, nije ništa nadoknadio, a otišao je opravdan. Temeljem čega?

Pa temeljem Božje volje i Božjeg milosrđa.

Ako mi stanemo pred Boga svjesni isključivo svoje potrebe za Božjim milosrđem, onda ćemo i mi otići opravdani i biti ćemo pozvani vratiti se svojoj kući u Kraljevstvu nebeskom.

Mi smo ljudi stvoreni kako bismo bili „u dobre“ s Bogom, a ne u svađi i neposluhu. Ako pitate prosječnog vjernika kako biti „u dobre“ s Bogom onda će vam najvjerojatnije odgovoriti – biti dobar čovjek i dobar vjernik. I to jest točno. Ali je problem kako biti siguran da si dovoljno dobar čovjek i da si dovoljno dobar vjernik kako bi zadovoljio visoke Božje standarde.

Odgovor glasi – mi nikada ne možemo biti sigurni, a to onda znači da smo svi mi ljudi ostavljeni u stanju nesigurnosti i neprestano se pitamo – jesmo li „u dobre“ s Bogom ili nismo?

Tu nam ne pomaže baš previše ova priča u kojoj onaj koji je izgledao dobro završi loše, a onaj koji je izgledao loše završi dobro, zar ne?!

Za pokušati doći do pravog odgovora moramo voditi računa o publici kojoj se Isus obraća. Isus priča ovu prispodobu „onima koji se pouzdavahu u sebe, da su pravednici, a druge podcjenjivahu“.

Dakle obraća se NAMA!

To smo – MI!

Mi zbog svoje religioznosti mislimo da smo bolji od svih drugih ljudi i zato na njih gledamo s visoka. MI smo MI, a ONI su ONI.

Farizej u ovoj priči bi trebao biti „dobar“ momak. A carinik „loš“ momak. U prvom dijelu priče dođe ti zagrliti farizeja, jer je on sličan nama. A na samo spominjanje carinika nama biva muka.

Sve što farizej govori o sebi uistinu je i istina. On uistinu i nije bio poput drugih ljudi. Njegovi moralni standardi su bili iznad prosjeka. On je stvarno bio „super“ tip. Ljudi su mu se divili. Bio je primjer. Uzor. Bio je ona vrsta ljudi koju biste najradije imali za svoje prve susjede. Zvali biste ga za kuma. Dobar, uzoran građanin. Poštuje zakon. Religiozan. Sve pet.

Zato ova priča i jest šokantna. Sve što farizej o sebi kaže to je istina. Ali Isus kaže da ovaj nije otišao opravdan kući svojoj. Carinik je stvarno bio loš čovjek. Pa on sam za sebe kaže da je grješnik.

I onda nastrada ovaj „dobar“, a spasi se ovaj “loš“?

Zašto se farizej nije spasio?

Zato, jer kada se je „molio“ on je sebe stavljao u prvi plan. To je ono JA pa JA, odnosno MI pa MI. On se je u biti hvalio Bogu svojom dobrotom. On je informirao Boga o tome koliko je on „dobar“. Naravno za razliku od ONIH drugih. Bog je, po njemu, trebao biti sretan što ga ima na svojoj strani.

A zašto se je carinik spasio?

Zbog onog što je rekao dok se je molio. Dok je vapio.

„Bože, milostiv budi meni grješniku!“

„Bože“ – carinik se ne moli ni vlastodršcima, ni bogatašima, ni silnicima.

Moli se Bogu.

„milostiv budi“ – carinik ne moli ni za novac, ni za moć, ni za slavu.

Moli se za milost.

„meni grješniku“ – carinik otvoreno priznaje tko je.

On je grješnik.

Tako jednostavna molitva. Molitva u kojoj se grješnik ne opravdava, ne uspoređuje, ne okrivljuje. Neki ovu molitvu nazivaju „sveti brzojav“. Samo pet riječi. Pet riječi upućenih od strane grješnika Bogu.

Malo?

Ne!

Taman.

Religija, čak i ona dobra, vodi nas u pakao umjesto u raj, ukoliko nije popraćena životom u čijem je središtu Isus Krist. Jer ako nema Krista u našem životu onda se mi fokusiramo na ono MI suprotiva onome ONI. Vodimo računa o onome izvanjskom, površnom i mislimo da smo duhovno nadmoćni u odnosu na druge ljude te na njih gledamo s visoka.

I tako misleći kako idemo u raj mi ustvari završavamo u paklu.

 

Ali ako prijeđeš preko mora

umjesto tu, preko našeg dvora,

možda ćeš promatrati – NAS,

kao samo neku vrstu – NJIH.

 

Rudyard Kipling („Mi i oni“)*

 

 

 

Share the Post