UVIJEK NEDJELJOM 23. veljača 2014.

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«

»Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?«

»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

 

(Matej 5, 38-48)

 

 

Danas govoriti o savršenstvu čini se iluzornim. S jedne strane dominirajuća kultura zagovara površno, trivijalno i prolazno, a s druge strane brzina, kojom se živi svakodnevnica, uskraćuje nam vrijeme koje je presudno za bilo kakav pokušaj približavanja savršenstvu.

Za eventualno dosezanje savršenstva, uz vrijeme, trebamo jako puno strpljenja, truda i žrtve, a o poniznosti da i ne govorim. Sve spomenuto danas se jako malo cijeni, ako i uopće. Ovo je vrijeme nestrpljivih, koje zagovara brzinu uz što manje truda, a žrtva je nezamisliv pojam, ako nije nečija tuđa, dok poniznost odavno više ovdje ne stanuje.

Ekstravagantnog Salvadora Dalija njegovi obožavatelji drže i dan danas „savršenim“, a on sam je rekao: „Ne bojte se savršenstva, nikada ga ne ćete dosegnuti.“

Veliki Tolstoj je bio pesimist: „Ako tražite savršenstvo, nikada ne ćete biti zadovoljni.“ Engleski pisac Terence Henbury White je uvjeren da ljudi mogu dosegnuti savršenstvo, ali nakon toga jednostavno – nestanu (?). Mlada američka spisateljica Sara Dessen tvrdi da je potrebno puno truda do savršenstva, i ako se ne želiš dobro oznojiti, onda se ne trebaš oko toga ni gnjaviti.

Američki filmski kritičar Rex Reed, opčinjen glumicom Audrey Hepburn reče: „U ovom okrutnom i nesavršenom svijetu ona je bila živi dokaz da Bog još uvijek stvara savršenstva.“ Pjesnik Stanley Kunitz poručuje: „Svi smo mi istjerani iz Raja zemaljskog, ali oni koji najviše pate u progonstvu jesu oni koji još uvijek sanjaju savršenstvo.“

Koliko ljudi toliko teorija o savršenstvu. A vi?

Sanjate li o tome kako biti savršen ili ste poput mnogih odustali i zadovoljili se svojim nesavršenstvom? Koja vam je izjava od gore navedenih nekako najbliža?

A što kažete za ovu:

„Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Matej 5,48)

Najveći broj ljudi, pročitavši ovu Isusovu rečenicu, dohvati se različitih mjerila i krene sebe mjeriti i premjeravati, na nekakvoj skali od 1 do 10. I na kraju, slegnu ramenima, i zdvajajući promisle: „Nema šanse da ja dosegnem desetku. Možda 6? Hajde, recimo 7, ali 10? Ma nema šanse. Poglavito ne nakon Isusove Besjede na gori.“

U svojoj Besjedi na gori, iz koje je i današnje čitanje, Isus tu ljestvicu savršenstva podiže nevjerojatno visoko. Čini se da su ti ciljevi skoro pa nedohvatljivi. Prošle smo nedjelje slušali da više nije dovoljno „ne ubiti“, nego da se više ni na koga ne smiješ ni naljutiti, ni krivo ga pogledati.

Danas Isus sve to pomiče još dalje, odnosno „na više“.

Pa kaže da se ne smiješ ni osvetiti onima koji ti nanesu zlo. Kako se čini treba pustiti da ljudi formalno gaze po tebi. Okreni i drugi obraz, daj drugome i košulju i kabanicu, uz jednu obaveznu milju, dragovoljno prohodaj još jednu, onome tko od tebe nešto prosi obavezno udovolji, bez obzira kakve su njegove stvarne potrebe ili koliko je poštenje njegovo, i bez obzira što će učiniti s onim što si mu dao.

Pamet da ti stane.

Misli li Isus to ozbiljno?

Moramo li uistinu biti toliko moralno – savršeni?

Ono što Isus govori u apsolutnoj je suprotnosti s ovom našom kulturom.

Naš svijet, i mi u njemu, živimo pod parolom: „Ja hoću!“

„Ja hoću svoja prava!“ – „Ja želim svoj dio kolača!“ – „Ja hoću svoj novac!“

Danas su svima puna usta „ljudskih prava“, „građanskih prava“, „prava žene“, „prava manjina“, „prava potrošača“ i sva se ta prava svode na golu sebičnost.

„Daj ti meni moje i pusti me na miru!“

Ali gle, Isus nam govori nešto što nama ni ne pada na pamet.

„Čini ono što nije tvoja dužnost!“

„Čini više od onoga što je tvoja dužnost!“

„Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

Bog od nas očekuje sve to, a to onda znači da je sve manje od savršenstva jednostavno neprihvatljivo. Iako je istina da nitko od nas ne će dosegnuti savršenstvo u ovom životu, to ne umanjuje ni malo snagu Isusovih riječi. Isus nas, glasno i jasno, poziva, da budemo savršeni.

Ali kako?

Kako to postići?

I uostalom, kako Isus može od nas tražiti da budemo savršeni kada i sam jako dobro zna da mi to ne možemo biti?

Pred nama je kao i uvijek mogućnost izbora. Imamo dvije mogućnosti, možemo težiti savršenstvu ili možemo zadovoljiti se biti nesavršeni. Isus nas poziva na savršenstvo, jer to mora biti naš standard. Jednostavno mora.

Nesavršenstvo ni u kojem slučaju ne može biti standard za nas kršćane, jer je naš uzor sam Bog, a on je savršenstvo. A ako je naš standard sam Bog onda mi sebe ne smijemo mjeriti i prosuđivati ni po kojem drugom standardu. Ako to činimo srozavamo se i padamo na samo dno.

Težeći savršenstvu mi ga vjerojatno, za svoga života, nikada ne ćemo dosegnuti, ali budite sigurni da ako težimo nesavršenstvu taj ćemo cilj uvijek ostvariti.

Svi ćemo se mi lako usuglasiti da su Isusove riječi, izgovorene u Besjedi na gori, fenomenalne, veličanstvene, da su neponovljive i svi ćemo se u njih zaklinjati, ali samo do onog trenutka kada se mi osobno ne sudarimo sa stvarnim neprijateljem i sa stvarnom boli koju nam je netko nanio.

I tada odjednom ono „okreni i drugi obraz“ počinje sličiti na dobar savjet – ali za nekoga drugoga, za nekoga tko se ne mora suočiti s posljedicama, tako grubim i bolnim, s kojima se mi ovog časa suočavamo.

Na žalost, velika je istina, da mi najčešće osuđujemo u drugima ono za što uvijek nalazimo opravdanja u sebi samima. Mi mislimo da nitko drugi na svijetu ne prolazi kroz muku kao što je naša. Mislimo da nitko nikad nije pretrpio takvu nepravdu kakvu mi trpimo sada. Mislimo da ničiji neprijatelj nije okrutan kao što je okrutan naš neprijatelj.

Drugi mogu okretati „i drugi obraz“, ali ja, ja moram uzvratiti, želim li opstati u ovom surovom svijetu. Drugi mogu opraštati i voljeti, ali ja nisam ni slabić ni kukavica, pa da popuštam pred nasilnima i zlotvorima.

Samo morali bismo povesti računa da onaj koji nam besjedi s gore, da će steći kroz samo tri godine svojega života, najgore moguće neprijatelje, da će podnijeti nezamislivu mržnju, izdaju i muku, ali da će uza svu tu svoju muku i nepravdu koja mu je nanijeta, u trenutcima svoje agonije reći: „Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“ (Luka 23, 34)

E sad, ako smo u stanju još uvijek tvrditi kako mi to „ne možemo“, kako je to „nemoguća misija“ i kako nismo u stanju težiti „Kristovim standardima“ … 

Share the Post