UVIJEK NEDJELJOM 21. srpanj 2013.

Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

(Luka 10, 38-42)

 

 

ROBOVI KRIVIH PRIORITETA

 

„Ne dopustite da žurno

zauzme mjesto važnom u vašem životu.“

(Charles Hummel „Tyranny oft he Urgent“)

 

Ljeto je u svojem punom zamahu. Svatko tko može uzima nekakav odmor od svakodnevnih obveza. I taj svoj odmor netko je davno isplanirao i to do u najsitnije pojedinosti, a netko to čini u posljednji tren.

Svatko od nas kroji i raspoređuje sate, dane, tjedne i mjesece, pa čak i godine, svojega života, sukladno svojim prioritetima. Svatko od nas ima nekakvu svoju „top listu“ prioriteta, ali koju neki mijenjaju svako malo, podliježući razno raznim utjecajima, dok neki od nas jednom posložene prioritete ne bi mijenjali ni pod koju cijenu.

Za one prve se kaže da su pragmatici, realisti, poslovni, lukavi, mudri snalažljivi, a za ove druge … pa za njih se ništa ne kaže. Samo se zavrti glavom i odmahne rukom. Eventualno netko, onako sažalno, prokomentira: „A nije ovo vrijeme za njega/za nju. On/ona se je trebao/la roditi …“ E sad, je li to prije 100 godina ili tek za 100 godina, to se ne zna, ali se zna kako oni koji se dosljedno drže svojih prioriteta, a to je uglavnom u suprotnosti s općim trendovima, prolaze – „k’o bosi po trnju“.

Jesu li prioriteti bitni za čovjekov život ili je najbolje prilagođavati sebe i svoje prioritete trenutačnoj situaciji?

Sve ovisi o razini na kojoj se to pitanje postavlja.

Ako je riječ o marendi, lešo junetina, koja je nekome na dnu liste prioriteta, lako se popne na sam vrh te liste ukoliko ste okasnili na marendu i sve ono što volite se je već pojelo.

Naši prioriteti, ma koliko oni bili bitni, jako često su lako kvarljiva, lako potrošna i lako zamjenjiva roba. Mijenjamo ih pod utjecajem svakodnevnog života i preživljavanja istog, pa kažemo: „Sit gladnom ne vjeruje.“ ili „Glavno da se ima što u kljun bacit’.“

Mijenjamo ih pod utjecajem politike i centara moći, pa kažemo: „Nije se s rogatim bosti.“ ili „Sila Boga ne moli.“

Mijenjamo ih pod utjecajem mass-medija, općeg društvenog trenda, trenutačnog oduševljenja, komoditeta, pomodnog hira, pa kažemo: „Kud svi turci tud i mali Mujo.“ ili  „Ako ne ćeš sada, a kada ćeš onda – i onako sve je samo crna zemlja.“

Lako je tripice mijenjati za punjene paprike, crveno za bijelo vino, paštetu za salamu, ali prioriteti kao što su Bog, obitelj, domovina, kada postanu promjenjivi i zamjenjivi, onda su i oni roba, a svaka roba podliježe zakonima ponude i potražnje, zakonima mode i zakonima trenda.

Nažalost mi uglavnom idemo linijom manjeg otpora i svoje prioritete, pa čak i one temeljne, neprestano mijenjamo, prilagođavamo, ažuriramo, usklađujemo s nečijim tuđim prioritetima. I onda stojimo u čudu i pitamo se: „Bože moj, ali zašto?“

Marta i Marija postale su simbol za dva moguća stava prema životu. Za dvije sile u čovjeku i u čovječanstvu kao cjelini, za dva oblika zabrinutosti u odnosu prema životnim prioritetima.

Marta se „uznemiruje za mnogo“, ali sve te mnoge stavri su konačne, preliminarne, prolazne. Imaju svoj definitivan kraj. Marija brine samo oko jedne stvari ali koja je beskonačna, krajnja i trajna.

Martin put, njezin način razmišljanja, nama ni malo nije mrzak. Naprotiv, to je način, to je put kojim hodi ovaj naš svijet i po kojem i funkcionira. To je pokretačka snaga koja održava i obogaćuje i današnji način života i njegovu kulturu.

Bezbroj je briga u našim životima koje zahtijevaju našu pozornost, predanost i našu strast. Ali one ne zahtijevaju od nas beskonačnu pozornost, bezuvjetnu predanost i krajnju strast.

One jesu važne, često jako važne, i za vas i za mene i za čitavo čovječanstvo, ali one nisu krajnje, ultimativno važne.

I zato Isus hvali Mariju, a ne Martu. Marija je izabrala ono pravo, ono što čovjeku treba, jednu stvar koja ima konačan značaj za čovjeka.

Zašto, pita se čovjek, zašto je toliko stvari o kojima vodimo brigu, povezano s tjeskobom? Mi im se predajemo, predajemo im svoju snagu, svoju strast, jer inače ništa ne bismo postigli. Ali zašto smo onda nemirni u dubini svojega srca i zašto Isus kaže da su nevrijedne naše brige?

Zato što nam se mogu oduzeti.

Sve to o čemu mi danas toliko brinemo, sve to, prije ili kasnije, dolazi svome neumitnom kraju. Sve te naše brige su konačne. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige, mnogi naši prioriteti, već su odavno nestali, a i ovi današnji sigurno će nestati.

A mi smo svoje prioritete pronašli baš u tim prolaznim brigama. Brinemo se oko svojih privremenih i prolaznih prioriteta kao da su konačni i vječni.

I postali smo njihovi robovi.

Robovi krivih prioriteta.

Svaka briga je tiranska i želi čitavo naše srce i čitav naš um i svu našu snagu. Svaka naša briga pokušava postati naša konačna briga – naš bog.

Isus je govoreći Marti spominjao onu „jednu stvar“ koja je potrebna. Pretpostavljam kako je riječ o vremenu. O vremenu koje nam je potrebno kako bismo razmišljali o životu i o njegovom smislu. O vremenu u kojem ćemo zastati i pomirisati ružu. O vremenu kada ćemo se odmoriti od posla. O vremenu kojem ćemo posvetiti bližnjemu. O vremenu u kojem ćemo se predati svome Bogu.

Baš onako kako je Marija učinila i koja je sjela i slušala Isusa.

Mi sa svojim rasporedima, sa svojim prioritetima i planerima, realno dolazimo u opasnost postati doživotni zarobljenici, robovi, poslovnosti svojega života, baš poput Marte.

Ali nije ni naš, a ni Martin posao problem. Ne nije posao sam po sebi problem. Pa Marta radi pošten posao kao što ga svakodnevno milijuni i milijuni ljudi čine. Skrbi se, brine se da joj gosti budu ugošćeni na primjeren način.

I nije problem u onome što Marta čini. Problem je u tajmingu. U pravovremenosti. U prioritetima.

Kada je Isus u pitanju svi naši ljudski prioriteti moraju ustuknuti. Isus je naš prvi i glavni prioritet. I mi bismo morali poput Marije dati sebi vremena, sjesti i razmisliti, što je to za nas, u našem životu najvažnije. Koji je naš apsolutni prioritet.

Je li to sadašnjost ili je to vječnost?

Je li to smrt ili je to život?

Je li to svijet ili je to Bog?

Trebali bi poput Marije sve ostaviti, pa neka ovaj svijet prigovara i ljuti se. Trebali bi poput Marije sjesti svome Spasitelju do nogu, pa neka ovaj svijet brunda i prigovara. Trebali bi prije svih i prije svega slušati svoga Boga, pa neka čitav svijet, ako treba, zbog toga i propadne.

Trebali bi odbaciti okove kojima nas u ropstvu drži ovaj svijet vezujući nas svojim nametnutim prioritetima koji nas ponižavaju i odvode u konačnu propast.

Jesmo li u stanju tako postupiti?

Ili još uvijek nemamo hrabrosti posložili svoje prioritete?

Share the Post