(tekst pisan za www.nacija.hr // „U ovo vrijeme“)

„Pravednici zavape, Gospod ih čuje

i izbavlja ih od svih njihovih nevolja.“

(Ps 34, 18)

Što činite kada vaša vjera doživi brodolom?

Bog vam se čini daleko. Vjerski žar se je utrnuo.

U svom srcu, prema Bogu, osjećate samo ravnodušnost.

Ali vi ste dobar kršćanin? Svake nedjelje ste u crkvi? Nikome zlo ne činite. Čitate povremeno i Sveto Pismo? I kako je onda sve to moguće? Kako je moguće da u vama više nema želje služiti Ocu?

Moguće je, jer vi ste usred oluje. Vi ste u situaciji kada sve vaše nade tonu, kada se životna lađa sudara s hridima različitih nevolja i muka. Sve se je skupilo nad vama. Svo zlo je navalilo na vas. Pritisnuti ste sa svih strana. I pojma nemate što biste činili. Uvjereni ste da vas je i sam Bog zaboravio.

Sebastian Junger, temeljem istinitog događaja, 1997. piše  knjigu „Perfect Storm“ („Savršena oluja“), a 2000. Wolfgang Petersen po knjizi snima  istoimeni film. U jesen 1991, ribarica „Andrea Gail“ isplovljava iz luke Gloucester, Massachusetts (SAD) i kreće prema ribolovnim „poštama“ Sjevernog Atlantika. Dva tjedna kasnije  događa se nešto što kronike do tada nikada nisu zabilježile. Tri različite vremenske fronte se sudaraju i stvaraju oluju svih oluja. Savršenu oluju.

U svačijem životu javlja se, prije ili kasnije, jedna takva „savršena oluja“. Trenutak kada se sve loše životne okolnosti poklope i kada dolazi do brodoloma. Do brodoloma života. Do brodoloma vjere. Sve nas vuče na dno. Bespomoćni smo i očajavamo u svojoj nemoći.

Loš brak. Dijete krenulo po zlu putu. Dijagnosticirali su vam tešku bolest. Otkrili ste da su vas, oni vama najbliži, neprestano lagali, varali i izdali. Napustili su vas oni za koje ste vjerovali da će vas štititi i o vama brigu voditi. Ginuli ste za ideale, a oko vas sve sami sebičnjaci. Izdajice. Prevaranti. Lopovi. Lašci. Ostali ste sami. Razočarani. Očajni.

Kada nevolje navale sa svih strana to lako može uništiti čovjekov život. Kada je u životu sve dobro onda je lako broditi životnim vodama, ali kada se digne oluja, kada vjetar podivlja i valovi narastu, onda je to neka potpuno drugačija priča.

Savršene oluje dolaze. Dolaze kao test koji određuje našu vjeru. To su oni ključni trenutci u našem životu kada moramo odlučiti na koju ćemo obalu, kamo nam je krenuti, gdje nam je stati.

Ovaj svijet, za vrijeme naših oluja, široke nam ruke nudi svoja bezbrojna sidra. Politika, znanost, tehnologija i novac, poput nasrtljivih torbara izvikuju riječi ohrabrenja i nude svoja sidra, svoje pojaseve za spašavanje. Ovaj svijet je neprestano budan, na oprezu. Zna da smo u nevolji i spreman je reagirati. Naravno ukoliko smo se na vrijeme kod njega osigurali.

Ali nije u tome naš najveći problem. Jer i tijelo, od Boga darovano, čovjek treba čuvati, štititi, o njemu brinuti. Problem je u činjenici što ovaj svijet pokušava spasiti isključivo naše tijelo. Za naše duše ga briga nije. Duša ga naša ne dira. Jer je ovaj svijet bezdušan. Spasiti vas ne će ako ste samo jedan dan zakasnili sa svojim plaćanjem osiguravateljske police, kreditnog obroka, duga.

„Sorry, you are late.“

Samo se to čuje. I vrata koja se zatvaraju.

Operacija se otkazuje.

Lijekova nema.

Deložacija.

Ovrha.

Sud.

Poput nekog hipermarketa na periferiji grada ovaj svijet guta sve vaše kartice, sve čekove, svu gotovinu. Svoja vrata za vas drži neprestano otvorenima. I danju i noću. I petkom i svetkom. Naravno samo dok ste platežno sposobni. Njega ne zanimaju vaše muke, vaše boli i vaše tuge. Njega ne zanimaju vaši loši nalazi, dospjeli anuiteti, neisplaćene plaće. Jer ovaj svijet bdije nad vama samo dok ste radno, platežno i kreditno sposobni. A kada nastupi oluja sva vam se vrata u lice zatvaraju.

I onda otkrijete da ste sami. U mrkloj noći. Sijeva. Grmi. Vjetar je sve jači. Valovi se dižu. Hvata vas strah. Panika. I sjetite Njega. Svojega Oca. Sjetite se Boga. I vapite.

„Bože, gdje si?“

A Bog spava.

Spava čitavo vrijeme na krmi vaše životne lađe.

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.“ (Jk 1,2-4)

Ali mi opet imamo problem. Kada se, mi kršćani, nađemo u oluji čiju pomoć mi najprije tražimo? Kažete Isusovu!? Da, u pravu ste. Ali pomoć kojeg Isusa? Neki ga zovu „učitelj“, drugi „guru“, treći „joker-zovi“, četvrti u njemu vide „velikog brata“… sve je u igri, sve prolazi, ali samo Bog ne. E, takvog Isusa mi želimo na krmi svoje životne lađe. Isusa koji će jednim potezom riješiti naše probleme i koji će nakon toga – zaspati. Do neke nove oluje, kada ćemo ga opet probuditi. Aktivirati. Iskoristiti. Uključiti.

U ovonedjeljnom čitanju iz Evanđelja po Marku svjedočimo oluji u kojoj su se našli učenici, zajedno s Isusom, dok lađom plove iz Kafarnauma na drugu obalu Galilejskog mora u zemlju Gerazena (Mk 4, 35-41). Isus spava na krmi, a učenici ga, u strahu za svoje živote, bude. “Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?”

Spavanje je u židovskoj kulturi metafora za povjerenje. Isus spava jer vjeruje Bogu. Učenici ne spavaju. Očito je njihova vjera (kao i naša) slaba. Bude Isusa i traže njegovu pomoć. Ni oni, a ni mi, nismo svjesni da su oluje sastavni dio našeg života. Bog nam nikada i nigdje nije obećao život bez oluja, ali nam je obećao u olujama ostati uz nas.

„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20)

Isus smiruje vjetar i more i pita učenike: “Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?”. Zanimljivo Isus ih ne pita zašto su bili u strahu, nego ih pita zašto se sada plaše. Čak kad je oluja minula, čak kad su znali da više nisu u opasnosti, čak kada je more bilo bez i jednog vala, učenici su bili „silno prestrašeni“.

I pita se čovjek, kada Bog umiri našu životnu oluju, zašto se mi i dalje bojimo.

Za pretpostaviti je da se mi do oluje osjećamo sigurnima, moćnima, svemoćnima. Uvjereni smo (barem nas tako uči ovaj svijet) da mi kontroliramo svoju sudbinu. Lako je pretvarati se, glumiti kontrolu, živjeti u iluziji da smo mi gospodari situacije u kojoj se nalazimo. Sve dok se stvari odvijaju kako smo mi to zamislili i dok nam sve ide „kao po loju“.

Ali kada se situacija otme našoj kontroli, kada vjetar ojača, a valovi narastu… onda mi počinjemo shvaćati da naša kontrola i nije baš tako sveobuhvatna. I onda nama zavlada strah. Strah kao onaj kod učenika.

Taj strah eskalira do maksimuma kada na kraju shvatimo da mi ne možemo manipulirati Bogom. Kada shvatimo da Bog nije „duh iz lampe“, kojeg ćemo pospremiti natrag u lampu kada obavi svoje.

Jer Bog nema namjeru smjestiti se tamo gdje nam ne bi bio na putu. Bog želi samo jedan smještaj. Bog želi biti zajedno s nama u našoj životnoj lađi. I u dobru i u zlu. I za oluje i za utihe. I u ratu i u miru. I u zdravlju i u bolesti.

Zato kad dižemo sidro, kad odvezujemo cimu, kad se namjeravamo otisnuti na pučinu… jedino što trebamo učiniti (i kao pojedinci, i kao obitelji, i kao nacija, i kao čovječanstvo) jest uvjeriti se da je Krist u brodu, zajedno s nama, jer vjerujte mi, bez Krista u oluji šanse su nam nikakve.

Ako vidimo da je Krist na brodu i da je zaspao, uzmimo i mi jastuk i legnimo do njega, jer mogla bi nam se i oluja, i to savršena, dogoditi.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

E, da, još riječ dvije o filmu.

Precizni analitičari (www.christiananswers.net) su ustanovili da je u filmu „Savršena oluja“ ime Gospodnje izgovoreno uzalud 20 puta i da je 50 puta izgovorena neka prostota. Glavna društvena aktivnost je opijanje. Ono što je najtužnije jest da se u filmu uopće ne nazire stvarna nada, bilo za mrtve bilo za preživjele.

Ako niste gledali film „Savršena oluja“ možda vas zanima što je bilo s brodom „Andrea Gail“. Usprkos velikom umijeću, trudu i hrabrosti šesteročlane posade, usprkos pokušajima spašavanja od strane sestrinskog broda „Hannah Boden“, usprkos svim pokušajima posade helikoptera Zračne Nacionalne Garde, brod je nestao u valu visokom 30 metara. Nestao je u oluji. U savršenoj oluji.

Bez Krista na krmi nisu imali šanse.