Blog

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

 

(Ivan 20, 1-9)

 

 

Možemo li povezati Uskrs i trčanje?

Možda postoji neki maraton na dan Uskrsa, možda, ali ne zanima me.

Prije bismo trčanje mogli povezati s Božićem. E, to je prava trka. I strka.

Uskrs je još odupire toj analogiji. Ne da se.

I za Uskrs se ipak trči.

Za razliku od Božića Uskrsu ne prethodi suludo potrošačko vrijeme. Uskrs nema svoju jelku. Ne partija se po uredima. Ne postoje predstave i filmovi za dječicu. Glazbene zvijezde ne izdaju najnovije albume u Korizmi. Ali da ne pjevaju na Veliku Subotu i preko Korizme – pjevaju. Pjevaju da se sve ori. Čak i oni koji se diče svojim kršćanstvom.

I za Uskrs se ipak trči.

Iskreni budimo rijetki kršćani sa nestrpljenjem iščekuju Uskrs kao što mnogi iščekuju Božić. Možda oni koji su se za Korizme odrekli čokolade, kave ili cigareta, pa sada jedva čekaju kada će nadoknaditi sve propušteno. Uskrs nema ni svojih pjesama po trgovačkim centrima, nema darova, a nema čak ni svoj nadnevak u godini.

Ali bez obzira na sve navedeno Uskrs je daleko važniji blagdan za kršćane nego Božić.

I za Uskrs se ipak trči.

Za Božića slavimo „utjelovljenje“, Isusovo rođenje. Slavimo dan kada je Bog postao čovjek, kada se je utjelovio. Taj događaj je sigurno promijenio naš odnos s Bogom, jer od toga dana Bog za nas ljude više nije neki daleki Bog, nepristupačan, strog, pomalo apstraktan, nego je postao Sin čovječji, po svemu sličan nama. Osim po grijehu.

I stvari su se sa Božićem promijenile.

Ali sa Uskrsom se je promijenilo – sve!

Uskrs je dan kada se je sve promijenilo!

I za Uskrs se ipak trči.

Uskrs se je dogodio kada je nada osobno iznenadila čitav svijet došavši iz budućnosti u sadašnjost. Uskrs je dokaz da Bogu ništa nije nemoguće i Uskrs je nada da uskrsnuće čeka i nas, one koji u njega vjerujemo. Uskrs tjera sve naše strahove. Uskrs od kukavica stvara hrabre Kristove svjedoke.

I za Uskrs se ipak trči.

 

** Sjetimo se kako su se učenici za vrijeme Isusove muke i nakon razapinjanja razbježali i odmah ćemo u njima prepoznati sebe. Skrivali su se iza zatvorenih vrata, užasnuti da bi mogli biti uhićeni. Bojali su se da bi mogli doživjeti istu sudbinu kao i njihov učitelj.

Neke je užasno mučila savjest. Poglavito Petra. Izdao je svog najdražeg prijatelja. Izdao ga je javno. Pred svima. I sada je bilo preksno za kajati se. Njegov je prijatelj bio mrtav.

Kroz prozor Petrove sobe čuo se je žamor Jeruzalema. Petar je nekada volio taj grad, ali sada ga je mrzio. Puno je bolnih uspomena povezano s Jeruzalemom. I previše. Nisu mu izlazile iz glave.

Danas će otići u Galileju. Vratiti će se svojoj lađi i mrežama. Nekada mu je to bilo pravo zadovoljstvo, ali sada više ne. Sada mu je to bio način bijega od grižnje savjesti i od turobne stvarnosti.

Petar je proklinjao svoj kukavičluk. Proklinjao je sebe.

Kako je mogao izdati onoga koji ga je toliko volio?

Bio je uz njega čitavo vrijeme. Onda kada je na magaretu, praćen poklicima „Hosana!“, uzjahao u Jeruzalem i kada je u bijesu isprevrtao stolove mjenjačima novca u Hramu. Bio je uz njega kada je slijepcu vratio vid, kada je učinio da hromi hodaju, a gubavci se očiste. Gledao ga je kako se smije, kako tuguje, kako plače. Osjetio je njegovu ruku na svom ramenu onda kada je nahranio mnoštvo.

I suze ispuniše Petrove oči.

Da, branio ga je kada su ga pokušali uhititi. Branio ga je mačem. Ali kasnije, kada ga je sluškinja upitala je li on jedan od njegovih učenika, kleo se je i zaklinjao da ne poznaje toga čovjeka. I opet ga je, i nakon toga, zatajio. I pijetao se je oglasio.

A s drugog kraja dvorišta on ga je gledao. Tužnim i razočaravajućim pogledom.

I onda je počeo trčati. Trčao je mračnim ulicama grada.

Trčao je do iznemoglosti. Trčao je sve dok nije pao gorko plačući.

Sa strane je promatrao kako se izruguju i kako muče njegovog prijatelja, kako ga pribivaju na drvo križa, kako podižu križ na gomilama smeća izvan zidina grada. Gledao je prijatelja kako umire na križu. Ni trenutka više Petar nije bio u stanju boraviti u ovome gradu.

Prvo svjetlo zore provuklo se je ispod vrata u Petrovu sobu. Noć je konačno minula. Danas će konačno otići. Danas će pobjeći od svega i vratiti će se jedinom životu kojeg je poznavao. Danas će ovaj krvavi grad zauvijek ostati iza njega.

I onda je netko počeo lupati po vratima. Posegnuo je za svojim mačem i stao je iza vrata.

„Petre, Ivane, Marija je! Pustite me unutra.“

Bila je to Marija Magdalena. Otključao je vrata i ona je unišla u sobu. Udahnula je nekoliko puta prije nego je progovorila, a onda je rekla: „Ukrali su tijelo! Isusovog tijela nema, a mi ne znamo gdje su ga stavili!“

Ivan pogleda Petra i žurno se prigrne. Petar je već bio vani. Trčao je. Trčao je ulicama, sjekao je zavoje, trčao je prema vrtnom grobu gdje je bilo položeno Isusovo tijelo. Ivan mu se je približavao. Mlađi i brži Ivan uskoro pretekne Petra. Kada je Petar došao do groba Ivan je stajao pred vratima, vireći unutra. Veliki kamen, koji je priječio oskrnavljenje groba, bio je odmaknut sa strane. Petar se progura unutra. Bio je potreban trenutak da se njegove oči prilagode polumračnoj vlažnoj prostoriji.

Tu su bili platneni pogrebni povoji kojima je tijelo bilo povijeno. Ležali su na isklesanoj kamenoj polici gdje je nekada bilo tijelo. Sada, kada ništa nisu obavijali, stajali su prazni, kao čahura iz koje je leptir odletio. Odvojena od njih bila je tkanina koja je bila oko Isusove glave.

Petar pogleda Ivana i pokaza mu neka uđe. Kako je sve to bilo čudno. Ako je grob bio opljačkan i tijelo ukradeno onda povojima nije smjelo biti ni traga. Ili bi bili bačeni u stranu, u žurbi. A oni su bili uredno stavljeni sa strane, jer više nisu bili potrebni.

Ivan pogleda Petra. Petar pogleda Ivana.

I Petar ugleda jedva primjetan osmjeh koji je zaigrao u kutu Ivanovih usana.

Što ako? Što ako … je uskrsnuo?

Petar se je vratio u grad, ali svaki njegov korak bio je malo brži nego onaj prethodni.

Što ako je uskrsnuo?

Kada je Petar zamaknuo iza ugla ulice u kojoj je stanovao, ugleda figuru čovjeka koji ga je čekao na vratima.

Jako poznatu figuru – Isusa!

Petar mu potrča u susret! **

 

I nama je trčati.

Ovoga Uskrsa.

U susret.

Isusu.

(dio teksta **-** je priča

„Dan kada je Petar trčao“

čiji je autor Dr. Ralph F. Wilson, 

a temeljena je na današnjem čitanju)