Blog

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika.  Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!«  Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom.  Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?«  Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra.  On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«.  Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ je Gospodnja.

(Ivan 1,35-42)

 

 

„Trebaš znati što tražiš

prije nego što to nađeš.“

(Tragač)

 

Mi smo svijet tragača.

Onih koji neprestano nešto traže.

To nam je, kažu, u genima zapisano. Traganje.

Netko traga za uspjehom, netko za zdravljem, za srećom. Netko traži mir, ljubav i istinu, a nekima su slava, moć i novac primarni cilj potrage.

Najveći broj ljudi stavlja znak jednakosti između onoga što za života traži i smisla svojega života. Kako je to uglavnom u kontradikciji s duhovnom dimenzijom čovjeka onda ne čudi toliki broj razočaranih, frustriranih i depresivnih ljudi oko nas. Tragači su umorni i razočarani.

Rečeno je da u čovjekovom srcu postoji rupa koju jedino Bog može ispuniti. Sv. Augustin („Božja država“) to lijepo kaže: „Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.“

Toliko nas neumorno korača kroz život tražeći ono što će ispuniti tu prazninu u našem srcu, a pri tom, pojma nemajući, da to što tražimo u isto vrijeme traži nas.

„Zašto tako gorljivo tražiš istinu na dalekim mjestima? Potraži zabludu i istinu na dnu svoga srca.“ (Ryokan)

Danas zatičemo Ivana Krstitelja gdje nesebično svojim učenicima ukazuje na Isusa. Ništa mu nije bilo draže nego kada bi vidio nekog od svojih učenika kako odlazi od njega i kako slijedi Krista. Ivan ne želi slavu, ne želi da se ljudi njemu dive, nego ih uvjerava kako je baš Krist onaj kojem se trebaju diviti i kojeg trebaju slijediti. 

Danas je pred nama zgoda u kojoj Ivan vidi Isusa, s neke udaljenosti, i pokazuje svojim učenicima na njega, dakle baš onima koji su njega slijedili i slušali.

Tko su bila ta dvojica Ivanovih učenika?

Jedan se je zvao Andrija, a za drugoga se pretpostavlja da bi mogao biti baš evanđelist Ivan, jer je zapisao ovaj događaj, a bilo je uobičajeno ne spominjati svoje ime ako si sudionik događaja o kojem pišeš.

Ali nisu imena od presudne važnosti.

Njih dvojica slijede Isusa. U početku s određene distance hodaju iza njega. Isus zna da ga oni slijede te ih ubrzo ohrabruje pitajući ih: „Što tražite?“ Odgovaraju mu: „Učitelju – gdje stanuješ?“ Naravno da njih ne zanima njegov stambeni prostor nego oni s njim žele razgovarati. Žele ga upoznati.

„Zapamtite, lagano pitanje može imati lagani odgovor. Ali teško pitanje mora imati težak odgovor. A za najteža pitanja od svih pitanja nema odgovora – osim vjere.“ (Charles Sheffield)

Kako Isus odgovara? 

„Dođite i vidjet ćete.“

Bi li Isus danas i nama odgovorio na isti način? 

Nama – suvremenim tragačima?

Da, isti odgovor vrijedi i za nas, koji „ne znajući što tražimo to tražimo apsolutno posvuda“. (Holly Black, Poison Eaters and Other Stories)

„Dođite i vidjet ćete.“

Ali jesmo li mi spremni i voljni to učiniti?

Želimo li mi upoznati Isusa?

I gdje se to zbiva?

Isus će nas susresti u našoj smjernoj molitvi i otkrit će se našem srcu.

Ali zatiče li on nas ikad u molitvi?

Molimo li se mi ili nas je ovaj svijet toliko obuzeo da mi nemamo vremena u svojem traganju tražiti Krista?

Što čini Andrija?

„On najprije nađe svoga brata Šimuna…“

Andrija za svoj prioritet postavlja pronalaženje i dovođenje Isusu svojega brata Šimuna. On govori Šimunu koje je blago pronašao i poziva ga da s njime podijeli to bogatstvo. Te će mu reći: „Našli smo Mesiju!“

Postupamo li i mi tako?

Pokušavamo li uvjeriti svoju obitelj i svoje prijatelje da dođu Kristu? 

Slabo, jer nas je ovaj svijet „uvjerio“ da je naša vjera isključivo naša privatna stvar i da nemamo mi što unaokolo o njoj zboriti. Poglavito ne javno.

Ali neki nisu poslušali sirenski zov sekularizma. Koliko samo neki, dan danas, podnose boli, nepravdi i poniženja kako bi doveli braću i sestre Kristu? Pišu, govore, volontiraju, svjedoče Krista, odlaze u misije, pozivaju ljude u Crkvu, mole se bez prestanka da Bog blagoslovi njihove napore.

Čim je Šimun prišao Spasitelju bio je ohrabren. Isus mu je dao novo ime kako bi tim imenom opisao njegov novi identitet. Nazvao ga je „Kefa“. Stijena. 

Božja je namjera bila podignuti hram od živog kamenja. Hram sačinjen od vjernika i zato je izabrao Šimuna da bude jedan od kamena temeljaca. U Svetom pismu stoji da smo „nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.“ (Efežanima 2,20-21)

Isus poznaje svakog od nas, jednako kako je poznavao i Šimuna Petra. On zna jesmo li mi živo kamenje, dio njegovog veličanstvenog hrama, koji se Crkvom zove, ili smo otpaci koji leže razbacani i beskorisni oko zgrade i koji će se pomesti kada sve bude gotovo.

Obrišimo prašinu sa svojih Biblija, jer u njoj su odgovori. Odgovori koji nam govore da ako tražimo novac, moć i slavu ovoga svijeta, da je konačno došlo vrijeme „otići i vidjeti“ što nam Krist nudi. 

A nudi nam oprost, milosrđe i ljubav. 

I tu naša potraga prestaje.

„Ti jedino stvarno znaš što si tražio 

nakon što si to pronašao.“

(Tragač)