UVIJEK NEDJELJOM 17. kolovoz 2014.

Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

 

(Matej 15, 21-28)

 

 

 

„Ako te Bog stavi na čekanje,

Ne prekidaj vezu!“

 

„Vaš poziv je na čekanju. Ostanite na liniji ili nazovite – kasnije.“

Pune su nam uši, rekao bih jednog te istog (kloniranog?) ženskog glasa, koji isforsirano glumi suosjećajnost i ljubaznost, a biti govori kako netko drugi ima prednost pred nama.

Život je to. Ovaj naš svagdašnji. Uvijek netko ima pred nekim nekakvu prednost. Možemo mi gubiti živce, nervirati se, poklapati slušalicu, prekidati vezu, ali to je ta naša kultura i jedan od načina kako se u njoj komunicira.

Biti „na čekanju“ uvijek je frustrirajuće, ali poglavito kada želiš s nekim obaviti važan telefonski razgovor, kada su bitne stvari u pitanju, a netko te stavi sa strane i kaže ti: „Čekaj! Ima netko ispred tebe.“

Zašto je iritantno biti „na čekanju“?

Vjerojatno zato što se tada ništa ne događa. Dobro, neki vas uveseljavaju glazbom, uglavnom do boli neinventivnom, ali uzalud svi njihovi pokušaji, jer mi smo i dalje nervozni.

Zašto?

Pa valjda zato što se, dok smo „na čekanju“, nalazimo u svojevrsnom limbu, ni na nebu ni na zemlji. Nalazimo se u neugodnom položaju, kada se nismo u stanju pomaknuti ni naprijed ni natrag, jer – čekamo.

I nije naravno čekanje ekskluziva telefonskih razgovora, čitav naš život prolazi u nekakvom čekanju i iščekivanju, ali stanje kada te netko stavi „na čekanje“ i kada ti je važno čuti „onoga s druge strane“, e to je posebno frustrirajuće, pa ponekad čak i traumatično.

Možda čekamo rezultate nekih važnih medicinskih pretraga, presudan poslovni odgovor, odavna obećano odobrenje stambenog kredita, konačnu sudsku presudu, sudbonosno „da“ ili „ne“ voljene osobe… međutim imaš dojam da svi nešto odugovlače, da se nikome ne žuri, da nikoga nije briga, da su te svi zaboravili… a tvoje strpljenje je na apsolutnom minimumu.

Postoji pjesma, u različitim izvedbama, koja se zove „Jesus On The Mainline“ i koja te potiče da nazoveš Isusa i kažeš mu što želiš. “Ako si bolestan i želiš ozdraviti, reci mu to. Njegova linija nikada nije zauzeta. Nazovi ga i reci mu što želiš.” To je uglavnom čitav tekst ali se ustrajno i dugo ponavlja.

Ali što ako te, usprkos ovom poetskom uvjeravanju „da njegova linija nikada nije zauzeta“ Bog ipak stavi „na čekanje“?

U današnjem čitanju nalazimo Isusa u prilično neuobičajenom raspoloženju. Kao da je riječ o jednom od onih dana kada ti svi već pomalo idu na živce i najradije bi bio negdje sam, daleko od svih. Ne sumnjam da je Isus, iako u potpunosti Bog i Čovjek, bio bezgrješan, ali isto tako ne sumnjam da je i on imao dane kada, kao čovjek, pomisliš da bi bilo najbolje da se toga jutra nisi ni ustao.

Sve je počelo s Farizejima koji su po običaju kritizirali svaki postupak Isusa i njegovih učenika. Ovaj put su se dohvatili pitanja zašto učenici ne umivaju ruke prije jela. I Isus ih je, bez i malo ustručavanja, nazvao „licemjerima“ i „lupio“ ih je izravno “u glavu” riječima proroka Izaije: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ (Izaija 29,13)

Ne možemo ovo nazvati akademskom raspravom, zar ne?!

I baš kada se je nakon ovoga verbalnog okršaja odlučio povući i odmoriti dolazi Kanaanka s problemom opsjednute kćerke. Ona želi Isusa čuti, s njim razgovarati. Želi ga izravno “na liniji”. I viče. Nikome ne da mira.

„Ali on joj ne uzvrati ni riječi.“

Isus ovu ženu ignorira. Stavlja „na čekanje“.

Jeste li ikada bili u situaciji kada ste očajnički trebali Boga?

Molili ste ali vam Bog nije odgovarao. Niste čuli ni „da“ ni „ne“, nego samo „čekaj“.

Bog vas je stavio „na čekanje“.

U komunikaciji s ovim svijetom mi to uglavnom rješavamo tako da – prekinemo vezu. Imaš loš dan, nervozan si, tvoje je strpljenje došlo kraju i ti jednostavno – poklopiš slušalicu.

Ali treba biti više nego oprezan i ne prekidati vezu kada te Bog stavi “na čekanje”. Ako si već neko vrijeme u teškoj situaciji i čini ti se da se u tvom životu ništa ne mijenja, a ti vjerno i usrdno tražiš pomoć od Boga, a Bog ne mijenja na bolje tvoju situaciju, onda to nikako ne znači da je Bog ne će promijeniti.

To jednostavno znači da naša ljudska pravila u tom „telefoniranju“ ne vrijede i da Bog želi da ti još neko vrijeme budeš „na čekanju“ sve dok ne budeš spreman. Moraš biti strpljiv, ne prekidati vezu, ne poklapati slušalicu, trebaš čekati kako bi neke stvari najprije kod sebe promijenio.

Mi ljudi nazivamo Boga kao „joker zovi“ i tražimo pomoć za određeni problem. Nismo mi nezahvalni, i ako Bog riješi naše nevolje, mi ćemo se Bogu adekvatno odužiti. Molitvom, milodarom, hodočašćem, zavjetom. Ne će Bog s nama ostati „kratkih rukava“.

Mi ljudi nazivamo Boga baš kao što razmažena djeca nazivaju svojega oca, koji bi trebao udovoljavati njihovim zahtjevima i prohtjevima. Žicamo, glumatamo, pretvaramo se, dajemo pusta obećanja. Sve što treba.

Oba načina govore koliko smo bahati, koliko smo oholi i zašto nas ta pozicija „na čekanju“, u koju nas Bog ponekad stavlja, tako frustrira. Povrijeđen je naš ego. A to nama nije ni malo drago.

Isto kao što nam nije drago, i što nam tako rijetko pada na pamet, a to je doći svome Gospodaru kao ponizni sluga govoreći: „Gospodaru, Bože moj, ja ništa ne tražim. Ja jednostavno želim znati kako mi je bolje služiti tebi.“

To je vjera.

Isus je samo dva puta ostao zatečen nečijom vjerom. Prvi put vjerom rimskog satnika u Kafarnaumu – „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“ (Matej 8,10) i vjerom ove strankinje, Kanaanke iz područja Tira i Sidona – „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ (Matej 15,28)

Što su ti ljudi promijenili u sebi? Što je to “puklo” u njima da su uspjeli “povezati se” s Isusom?

Ne znam. Nitko to ne zna. Osim samog Isusa.

Mi pojma nemamo koliko ćemo dugo biti kod Boga „na čekanju“.

Kod ljudi, ako i poklopiš, ako prekineš vezu, nazvat će te uskoro.

A ako i ne nazove… uvijek netko nazove.

Ako Isusa imaš na liniji budi na čekanju sve dok ti se ne javi i ne kaže što to traži od tebe.

Budi strpljiv. Ne prekidaj vezu. Bog nikada ne prekida vezu.

Ali što činiti „na čekanju“?

Moli. Oprosti. Voli.

Kada konačno dobiješ Isusa ne koristi taj trenutak da bi nešto tražio nego ponudi sebe Isusu i tvoj će se život promijeniti. Samo na bolje.

Ako te u međuvremenu ovaj svijet nazove, jednu stvar nikada nemoj učiniti.

Ne stavljaj ti Boga „na čekanje“.

 

Share the Post