UVIJEK NEDJELJOM 15. rujan 2013.

Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Nato im Isus kaza ovu prispodobu: “Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.” “Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.” I nastavi: “Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.” “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.” “Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'” “Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.” “A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'”

(Luka 15,1-32)

 

 

 „Sve dok se ne izgubimo

ne počinjemo shvaćati.“

 

Henry David Thoreau

 

Svi smo mi ponešto izgubili u životu.

Govorim o materijalnim stvarima.

O stvarima koje su možda sentimentalno vrijedne, ali i bez kojih, naš život teče dalje i njegova bit i smisao nisu uzdrmani. 

Ali što je sa gubitkom kojeg je nemoguće nadomjestiti?

Pitam se što je s našim izgubljenim ljubavima? Prijateljstvima? Nadanjima?

Što je s našim izgubljenim vremenom? Što kada izgubimo dostojanstvo? Slobodu?

Jesmo li barem kod takvih vrijednosti oprezniji?

Sumnjam. Životno iskustvo i recentni događaji dovode me u sumnju.

Mi ljudi gubimo sve prije navedeno, ali preko nas ljudi, sve to gube i čitavi narodi. Gube sve ono što je presudno za njihov opstanak. Nedavni događaji s početka rujna, u Hrvatskoj, svjedoče koliko je točna ova prethodna tvrdnja.

Smrt Zvonka Bušića, simbola i heroja napaćene Hrvatske, koja je izravna posljedica naše nesloge i konformizma, bešćutno uvođenje ćiriličnih natpisa u grad mučenik Vukovar, ruganje sa žrtvama ove Hrvatske, i to od strane onih koji su izabrani ovom narodu služiti, uz našu već poslovičnu „hrvatsku šutnju“, zorno potvrđuju da smo i kao pojedinci i kao narod izgubili svako dostojanstvo i da smo na najboljem putu izgubiti i slobodu.

Duboko sam uvjeren da je uzrok svih naših gubitaka, kako dostojanstva tako i slobode, naš primarni gubitak.

A to je gubitak vjere.

Vjere u Boga.

Mnogi će me pokušati demantirati ukazujući na tolike tisuće i tisuće koji dolaze na proslave vjerskih blagdana, na tisuće i tisuće onih koji hodočaste u brojna marijanska svetišta, na tisuće i tisuće onih koji potpisuju peticije za opstojnost institucije braka, na tisuće i tisuće onih koji se izjašnjavaju kao kršćani, odnosno rimokatolici.

I što nam sve to govori? Govori nam da se sve te „tisuće i tisuće“ jednostavno izgube na putu do biračkih mjesta u vrijeme izbora. Nema ih. Prespavaju li oni izbore ili ih usput „otmu“ vanzemaljci, ne znam.

Ostanu li oni kod kuće gledati „sulejmane“ ili „stankoviće“, ne znam, ali znam da izbore kod nas dobivaju uvijek oni čiji je sustav vrijednosti (a onda i zakoni koje donose) dijametralno suprotan od principa i načela onih koji su većina u ovoj državi.

A ti (većina) su se izgubili.

Izgubili su se jer su izgubili svoju vjeru. Vjeru u Boga.

Kada izgubimo neku stvar (ključ, naočale, rukavice …) onda je potrebno rekonstruirati svoje kretanje u prethodnom vremenu ne bi li izgubljenu stvar pronašli. Isto je i s našom izgubljenom vjerom.

Gdje smo mi to „usput“ izgubili svoju vjeru?

Gdje smo mi to „usput“ izgubili svojega Boga?

Gdje smo mi to „usput“ izgubili osjećaje za bližnjega, za dom, za Domovinu?

Jesmo li uistinu „slučajna država“, kako nam neki tepaju, pa nas onda nije ni briga ako takvu državu i izgubimo? Jesmo li se uistinu izgubili i kao narod i kao pojedinci? Znamo li mi uopće kamo mi to idemo? I kamo nas to vode? 

Kome mi danas vjerujemo? Tko bi nas trebao pronaći i vratiti na pravi put?

U današnjem prvom čitanju iz knjige Izlaska stoji: “Požuri se dolje!” – progovori Gospodin Mojsiju. “Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako.“ (Izlazak 32,7) U jednom drugom prijevodu stoji: “Narod tvoj, koji si izveo iz egipatske zemlje, čini zlo.“

Pa se nastavlja: „Brzo zađoše s puta što sam im ga zapovjedio. Načiniše sebi liveno tele, pokloniše mu se, prinesoše mu žrtvu i povikaše: Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izvede iz egipatske zemlje!“ (Izlazak 32,8)

Dakle narod zalutao, skrenuo s Božjeg puta (i to svojom voljom), i klanja se ovozemaljskim bogovima, koje proglašava svojim spasiteljima, narod koji čini „zlo i naopako“.

Ne treba baš neka prevelika mašta za prepoznati situaciju u kojoj se naš narod danas nalazi, zar ne!?

Današnje čitanje mnogi teolozi nazivaju „Evanđelje unutar Evanđelja“, a neki ga nazivaju „najbolja kratka priča ikada napisana“. Iz ovog čitanja jasno razaznajemo tko je i kakav je naš Bog.

To je Bog koji traži izgubljenog i koji pati kada mi skrenemo s njegovog puta. Mi smo se ljudi pogubili još od Adama i Eve. Svaka ljudska generacija ponavlja iste one grješke koje je činila i prethodna.

A naš Bog ne odustaje. Ne odustaje ni od izgubljene ovce, ni od izgubljene drahme, ni od izgubljenog sina. Naš Bog ne odustaje ni od tebe, ni od mene. Naš Bog ne odustaje ni od kojeg čovjeka.

Svi se mi pogubimo u divljini ovog života, svi mi imamo nekakvo svoje „zlatno tele“ kojemu žrtvujemo i svoje vrijeme i svoje dostojanstvo i svoju slobodu. Da, svi mi. I zato je svima nama potrebno iskupljenje. Svi mi u ovoj divljini, svi mi izgubljeni trebamo nekoga, nekoga tko je voljan potražiti nas. I spasiti nas.

A taj netko je Isus Krist.

Ako se izgubite u bespućima Velebita, spasiti će vas Gorska služba spašavanja, na olujnom moru spasiti će vas Služba traganja i spašavanja na moru, u požaru spašavaju vas vatrogasci, a inače tu je uvijek Služba hitne medicinske pomoći.

Ali kada je u pitanju naš život, naša vječnost, naša duša, onda je tu jedini spasitelj Isus Krist. Svi ostali „spasitelji“ koji nam se tako rado nude lažni su.

Isus je Spasitelj koji „prima grešnike i blaguje s njima“.

Isus je Bog izgubljenih. Isus je Bog koji slavi kada je izgubljeno pronađeno.

A mi? Mi izgubljeni? Što nam je činiti?

Nama je moliti se Isusu Kristu da nas vrati na pravi put. Na njegov put.

Mi smo pozvani biti narod Dobrog Pastira. I kada smo vjerni i odani tom svojem pozivu onda mi postajemo znak, postajemo svjetlo u ovom mraku, postajemo putokaz prema Kraljevstvu Božjem, prema Isusu Kristu, Gospodaru i Pastiru sviju nas.

Svatko od nas potreban je spasenja ali svatko od nas mora spašavati izgubljene pojedince, izgubljene obitelji i izgubljene narode. Pa tako i svoju izgubljenu domovinu i one koji žive u njoj.

 

„Stvari su izgubljene, jer ljudi traže tamo gdje one nisu,

umjesto da traže tamo gdje one jesu.“

Share the Post