Blog

(Marko 1,40-45)

Ne gledaj me očima,

Ne dodiruj rukama,

Ne ljubi usnama.

Samo mi dušu dodirni dušom.

Znati ću da me voliš i da te volim!

(„Dodir“ Zorica Turkulj)

Gospodari svijeta, u nastojanju pokoravanja masa bez izravne fizičke sile, donijeli su plan kako čovjeka svesti na što je moguće nižu razinu samopoštovanja. Za to postići čovjeku nije potrebno uskratiti novac, nekretnine, vlasništvo (što je naredna faza u potčinjavanju) nego je bitno uskratiti mu ono što je imanentno ljudskom biću. A to je dodir.

Sugeriraju i propisuju nekakav dodir stisnutom šakom, laktom, možda će to sutra biti i nogom, ali stisnuta šaka je prijeteća gesta, lakat simbolizira probijanje kroz život na nečastan način, a noga upravljena prema nekome čista je agresija. Maskirani čovjek koji vam “nudi” svoju šaku ili lakat u najvećoj je suprotnosti s osjećajima koje mi od bližnjega očekujem i želimo.

U Bibliji je 26 puta spomenut dodir kao način nečijeg iscijeljenja. Kod Izaije jednom, kod Danijela dva puta a sve ostale dodire nalazimo kod evanđelista. Isus dodirom iscjeljuje. Isus je iscjeljivao i ne dodirujući neke koji su bolovali ali kada god je bila prigoda Isus je dodirom potvrđivao svoju moć iscijeljenja.

Zato možemo s lakoćom zaključiti koliko je važan dodir. Mi nekoga možemo jako voljeti, žrtvovati se za tu osobu, suosjećati s njom ali i najmanji dodir daje našem osjećaju dodatnu dimenziju.

Postoji priča, temeljena na stvarnom istraživanju, o čovjeku koji je istraživao koliko se puta ljudi međusobno slučajno dodirnu na ulici. Čovjek je putovao po svijetu, promatrao i zbrajao. U Italiji je to bilo 120 puta, u Kini 100 puta, u Izraelu 90, u SAD 80, u Japanu 50 a onda je, kaže priča, došao u Englesku, i eno ga tamo, i dan danas, još uvijek čeka.

Čeka do netko nekoga dodirne.

Ova zgoda zorno govori o razlikama među narodima i kulturama kada je riječ o komuniciranju dodirom.  

U medicini postoji izraz „touch hunger“, a riječ je o „gladi za dodirom“ kod starijih osoba koje žive same i koje polako gube smisao života. Zato se njima preporuča držanje kućnih ljubimaca.

Dok su naša ostala osjetila, vid, sluh, miris i okus locirana na specifičnim dijelovima tijela, naš osjećaj dodira posvuda je po našem tijelu. To je zato što se osjetilo dodira nalazi u donjem sloju kože, zvanom „dermis“, koji je ispunjen mnogim sitnim nervnim završetcima i koji nam daju informacije o stvarima s kojima naše tijelo dolazi u dodir. Oni to čine tako da prenose informacije do kralježnice koja onda šalje poruku do mozga, gdje se osjećaj registrira. Mi dodirom doznajemo oblik i veličinu svijeta oko sebe.

Dodir je naš sigurnosni sustav koji nas upozorava na mnoge stvari. Mi smo sretni kada pomilujemo psa (kako kojeg), kada nas netko zagrli (kako tko), a tužni smo kada se opečemo, ubodemo, porežemo. A kada nas škaklju? Zašto ne možemo škakljati sami sebe? Zašto je škakljanje ugodno samo neko vrijeme?

Puno pitam. 

Bilo kako bilo čarolija dodira, snaga i moć zagrljaja, naš život čine radosnim. Dodir pokreće otpuštanje (u mozgu)  hormona endorfina koji je snažniji nego heroin ili morfin. Dodir može smiriti divlju životinju. Dodiri nam daje ugodu za hladnih noći (studene noge). Pruža nam osjećaj sigurnosti, jer nas povezuje s osobom koju volimo. Toplina koju daje dodir ugodnija je od topline termo peći, a i besplatna je.

Dodir nas štiti od briga jer nam pruža samopouzdanje. Nalik je brzom internetu koji nas povezuje s drugom dušom. Kada čovjek dođe kući umoran dodir supruge i zagrljaj djece čine čuda. Dodir ljubavi najbolji je lijek za stres.

Ali mi ne želimo javno (a ni tajno) priznati da nam dodir nedostaje i da za njim čeznemo. Često ne želeći to priznati tražimo dodir na krivim mjestima.

Prije nekoliko godina u Rochesteru, NY, trideset ljudi se natjecalo u nagradnoj igri „touch-a-thon“. Riječ je o jednoj vrsti maratona u kojem se natjecatelji natječu u neprestanom dodirivanju automobila izloženog u trgovačkom centru. Svaka četiri sata natjecatelji dobivaju stanku od 20-30 minuta nakon koje nastavljaju dodirivati automobil tamo gdje su ga prije stanke dodirivali.

To može biti dodir desnim palcem, lijevim laktom, kombinacijom prstiju, bitno je ne izgubiti dodir s automobilom ni u jednom trenutku. Natjecatelj koji ostane najdulje u dodiru s automobilom – dobiva automobil. Natjecanje zna potrajati danima.

Na posljednjem natjecanju u završnici su ostali jedna žena i jedan muškarac. U jednom trenutku žena je odlučila popraviti svoju frizuru i podigla je ruku s automobila. Izgubila je dodir i – automobil.

A onda razmotrih sva svoja djela,

sve napore što uložih

da do njih dođem – i gle,

sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja!

I ništa nema valjano pod suncem.“

(Propovjednik 2,11)

Kralj Salomon, autor Propovijednika, također govori o gubitku svojega dodira, ali on je izgubio nešto daleko vrijednije od automobila. Započeo je dobro, živeći za Boga, ali onda se okrenuo potrazi za osobnim profitom i zadovoljstvom. Razmišljajući i procjenjujući svoje bogatstvo i svoju slavu, shvatio je da je tragajući za svim tim izgubio dodir s Bogom, s jedinim istinskim izvorom smisla i trajne sreće.

Opravdavamo li mi svoj način života, u kojem suludo tragamo za bogatstvom i slavom ovoga svijeta, gubeći dodir s Bogom? Popravljamo li mi svoju frizuru kako bi se svidjeli svijetu, a čineći to gubimo dodir sa samim smislom života?

Mi sebi ne možemo dopustiti gubitak dodira s Bogom, jer je ulog prevelik. Gubitak dodira s Bogom čini nas bešćutnima, hladnima, nezainteresiranima za dodir s bližnjim. Gubitak dodira s Bogom sada, lišava nas onog najbitnijeg, a to je dodir s Bogom u vječnosti.

U ovonedjeljnom čitanju evanđelist Marko opisuje Isusovo iscjeljenje gubavca. I danas ako vas put odvede u zemlje trećeg svijeta možete vidjeti kako se tamošnje društvo odnosi prema gubavcima, kako ih odbacuje i kako ih se boji. U Isusovo vrijeme situacija za gubavce bila je još i gora.

Ali koliko se uopće mi (zapadni svijet) razlikujemo u svojem ponašanju od Isusovog svijeta i današnjeg trećeg svijeta? Kako se mi odnosimo prema našim „modernim gubavcima“? Od pušača, koje smo proglasili građanima trećeg reda, pa sve do oboljelih od AIDS-a, koje izoliramo i ignoriramo i danas poglavito kada smo zaraženi strahom od zaraze virusom?

Mi u susretu s tim ljudima gradimo nepremostive zidove i obaramo svoj pogled. Ali ti ljudi, ne zaboravimo, osjećaju što mi radimo. Oni se osjećaju kao gubavci. Poznaju osjećaj odbačenosti. Rastavljeni poznaju taj osjećaj. Kao i hendikepirani. Nezaposleni to osjećaju, kao i slabije obrazovani. A što je sa samohranim majkama?

Mi održavamo distancu prema depresivnima i izbjegavamo terminalno bolesne. Gradimo logore za emigrante, azile za starije, posebne četvrti za branitelje, škole za one s posebnim potrebama, centre za ovisnike, zatvore za kažnjenike, posebne objekte za pozitivne na Covid. Svi mi ostali pokušavamo odmaknuti se što dalje od svega toga i od svih njih.

Samo Bog zna koliko danas osoba živi tiho, živi samotnim životom, životom koji je natopljen strahom i tugom. I ti ljudi, gle apsurda, biraju biti nedodirnuti uopće, jer se boje da ćemo ih opet povrijediti.

Neke od nas sam je Bog dodirnuo. Neki od nas imaju u sebi moć dodira koju im je sam Bog podario. I takvi koriste svoje ruke kako bi molili nad bolesnima i slabima. Iako mi neke potrebite i ne dodirujemo izravno, naše ruke pišu pisma, biraju telefonske brojeve, mijese kruh, peku kolače. Svi mi imamo moć dodira. Ali nažalost, zaboravljamo na tu svoju moć. Zaboravljamo koliko bitan zna biti naš dodir. Bojimo se izgovoriti krivu riječ, upotrijebiti krivi ton ili postupiti na krivi način.

I da ne bi nešto učinili krivo – mi ne činimo ništa.

A svima nam je drago da Isus nije napravio istu pogrešku. Ako se bojite da ćete učiniti krivu stvar i zato ne činite baš ništa, sjetite se da moderni gubavci ovoga svijeta nisu izbirljivi, da nisu sitničavi.

Oni su samo usamljeni.

Oni čeznu za Božjim dodirom.

Možda je Bog baš nas odabrao da ih dotakne.

Isus je pružio svoju ruku gubavcu i dotaknuo je gubavca. Bog je bio voljan izložiti se gubi. Ne želeći nas ostaviti izgubljene Bog bira pokriti razmak, premostiti ponor, između sebe i nas – samim sobom – utjelovivši se. 

I to Bog čini na najnevjerojatniji način. 

Ne dolazi posjetiti nas kao odrastao čovjek. Umjesto toga Bog bira da ga žena nosi u svojoj utrobi, bira izlaganje različitim opasnostima i bolestima i bira sve životne izazove, kroz koje svi mi prolazimo u svome životu.

I onda, nakon tri desetljeća priprave za službu, on nama dragovoljno služi i za to biva odbačen i usmrćen na Kalvariji od istih onih ljudi koje je stvorio. Bog se izlaže našoj gubi i voljan je čak i umrijeti za nas kako bi nas od te iste gube izliječio.

Priča Isusovog rođenja priča je o moći, priča je o riziku i o ljubavi koje se sudaraju u životima Josipa, Marije i Isusa. U toj priči ne smijemo zaboraviti Božji dodir.

Božji dodir. U Isusu.

Bog započinje i završava svoj život među nama, na drvu križa. Na drvu koje je tako stvarno da nam, kada ga dodirnemo, njegov iver para kožu. Ovo spasenje usidreno je u stvarnom svijetu grijeha, smrti, odbačenosti, straha i ljubomore.

Ali usprkos svemu Božja ljubav trijumfira s radošću, slavom i životom. Kada se prepustimo Božjem dodiru onda bivamo iscijeljeni od daleko veće bolesti nego što je guba.

Isusa nije briga tko smo mi. Gubavci u Palestini od prije 2000 godina ili suvremeni gubavci u zori 21. stoljeća. Isusa nije briga jesmo li mi povučeni i sramežljivi, mladi ili stari, jesmo li lideri ili smo odbačeni. Isus nas poznaje, on nas ljubi, on brine o našim potrebama, o našim strahovima i krizama i spreman je pomoći nam.

Isus sluša naše molitve i on osjeća naša srca i naša nadanja. Naša osobnost, naš temperament, naš status, pa čak ni naša grješna povijest nisu u stanju podignuti zid kojeg on nije u stanju svojim dodirom srušiti.

Koje su naše krize?

Koji su naši strahovi?

Koje su naše potrebe?

Sve ih prinesimo i prikažimo Isusu.

Odnesimo ih njemu, jer on nas ljubi.

On je na našoj strani i on čeka na nas.

Kleknimo pred njim i pitajmo ga hoće li nas očistiti.

Kada nas očisti uvelike propovijedajmo i razglašavajmo što je učinio.

Dotaknimo umirućeg,

siromašnog, usamljenog i neželjenog

u skladu s milosti koju smo primili

i ne sramimo se i ne oklijevajmo

činiti djela ponizna.“

(Majka Terezija)