»Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

(Ivan 10, 1-10)

Svakog dana na desetke puta kroz nekakva vrata prolazimo.

Neka otvaramo, neka zatvaramo, a neka samo pritvaramo.

Jedna pak zaključavamo, a druga otključavamo.

Neka nam zalupe pred nosom, a ponekad nam i „pokažu vrata“.

Vrata su simbol ulaska i izlaska, slobode i neslobode, života i smrti. Vrata su simbol svega kroz što čovjek u životu prolazi. Od ulaska u ovaj život, pa sve do svojeg izlaska iz njega i ulaska u vječnost.

Proći kroz vrata znači preuzeti određeni rizik, iskušati sreću, iskoristiti prigodu, pokušati. Možda s one druge strane vrata budemo ugodno iznenađeni i možda otkrijemo neke lijepe stvari, ali to nam nitko ne jamči.

Prolazak kroz vrata znači odvažiti se, imati hrabrosti i napustiti ono što nam je poznato i sigurno, te zakoraknuti u nešto nepoznato i neizvjesno. Znatiželja, strah, sigurnost, potreba, ali jako često i ambicioznost, miješaju se u našim srcima kada se nađemo pred vratima kroz koja nikada prolazili nismo.

Ali ono što mi ljudi nikako ne volimo jesu – zaključana vrata. Zaključana vrata čiji ključ nemamo. To je naša slabost. Sve bi dali ne bi li nekako ta vrata otvorili. Na bilo koji način i pod bilo koju cijenu. Spremni smo na sve moguće kompromise kako bismo otvorili zatvoreno. A još ako je i zabranjeno!?

U jednom od svojih eseja James Hain Friswell opisuje susret s đavlom. Hodaju zajedno mrtvim i napuštenim gradom, ne susreću nikoga, jer je grad pust, a groblje je puno. Kada su stigli do autorove kuće on reče đavlu: „Uđimo.“, a đavao će njemu: „Najprije moramo otvoriti vrata. Usput rečeno, ja sam onaj koji je izumio znanost otvaranja vrata, i to bez provaljivanja. U biti, ja imam drugi ključ svih vrata i kapija ovoga svijeta. Uz jednu iznimku – nemam ključ Raja.“

Današnje pluralističko društvo u biti nema nekih većih problema s Bogom. Nema  problema sve dok postoji puno vrata kroz koja se navodno dolazi do Boga. Zato danas ni malo nije popularno, u ovom sve više neprijateljskom okruženju, naviještati Isusa Krista kao jedini put do Boga.

Isus može biti za ovaj svijet i povijesna osoba, može biti veliki prorok, mudar učitelj, ali nikako ne može biti Sin Božji. Ne može biti Otkupitelj i Spasitelj. I nikako ne može biti jedina vrata za ulazak u vječnost s Bogom. Ta bi vrata ovaj svijet najradije zazidao, pozaključavao svim mogućim sigurnosnim bravama, samo da ostanu trajno zatvorena.

Ovaj svijet ima svojeg ključara koji će nam otključati sva moguća vrata, koji će nam nauljiti šarke na vratima kako ne bi škripom ometale naš lagodan život, koji će nam prostrijeti pred svim tim vratima „crveni tepih“ po kojem ćemo lagodno koračati.

Samo je pitanje – kamo?

„Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.“

Isus kaže da je on vrata u kući Oca, vrata Kraljevstva Božjeg, vrata u puninu života, vrata u sigurnost i radost vječnu. Kroz ta se vrata prolazi i dolazi u sigurnost Božjeg ovčinjaka gdje si zaštićen od „kradljivaca i razbojnika“. Tu si zaštićen od zla ovoga svijeta i njegovog ključara koji ima drugi ključ svih vrata i kapija osim jednih.

Kada si dio Kristove obitelji onda te čuva Dobar Pastir. I siguran si. Naravno da nisi zaštićen od teških dijagnoza, od srčanog udara, od prometnih nesreća, od prirodnih katastrofa, od ekonomske recesije, od nezaposlenosti, od svih onih stvari koje su dio ljudske svakodnevnice i koje su posljedica grijeha i ljudske pobune protiv Boga, ali smo zaštićeni od zla koje želi uništiti naše duše i koje želi zatvoriti vrata našeg srca na koja kuca Krist.

Jer za „proći kroz Krista“ potrebno je „otključati i otvoriti“ još jedna vrata koja samo mi možemo otključati i otvoriti. To su vrata našeg srca. Pred njima stoji sam Krist i kaže: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otkrivenje 3,20)

Mi, ljudi, svojom slobodnom voljom, odlučujemo hoćemo li svoje srce, i sebe same, dati Kristu, kako bismo zatim „u Kristu“ bili spašeni ili ćemo nastaviti, u društvu s ključarom ovog svijeta otvarati razno-razna vrata iza kojih nas vrebaju „kradljivci i razbojnici“ spremni „ukrasti, zaklati i pogubiti.“

Nadajmo se da će onaj koji nas je danom našeg krštenja pozvao na ulazak kroz vrata Njegove Crkve, na isti nas način pozdraviti u trenutku kada se vrata ovoga svijeta budu zatvarala za nama, i to s riječima utjehe: „Intra in gaudium Domini tui!“ – „Uđi u radost Gospodnju!“.

Za doživjeti taj trenutak potrebno je ne skrivati se iza zatvorenih vrata nego otvoriti Kristu vrata svoga srca.

Širom!

„Sve dok se ne krijete iza zatvorenih vrata, on će doći.“

(Jonathan Anthony Burkett)