Blog

Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

(Mk 1, 29-39)

 


 

„Onaj koji ujutro bježi od Boga,

teško da će ga naći u ostatku dana.“

(John Bunyan)

 

Svakog dana mi izravno stječemo određenu dobrobit od suvremene tehnologije. Našim automobilima, na dodir, upravlja računalo, poruke šaljemo i primamo dodirom zaslona mobitela, financijske transakcije, rezervacije hotela, vremenska prognoza  sve nam je to na – dodir.

Naš se je život revolucionizirao zahvaljujući tehnologiji. Mozak ti zastane kada promisliš koliko je „tehnoloških čuda“ ušlo u naše živote u samo nekoliko posljednjih godina. Tehnologija je iz temelja promijenila svakodnevni ljudski život. I možemo joj biti zahvalni za puno toga. Život nam je postao komotniji i kvalitetniji na mnogo načina. Ali…

Ali jedna je stvar iščezla.

Bolje reći mutirala je.

Zloćudno.

Dodir.

Nekada smo se, razgovarajući, često dodirivali, rukovali, grlili, tapšali se međusobno po ramenima, znali smo pomilovati nečije dijete po glavi… Međuljudski dodir bio je svakodnevna pojava. Danas, ni svoje vlastito dijete ne smiješ na javnom mjestu dodirnuti, jer će te proglasiti perverznom osobom.

I dok nam cjelokupno društvo tone u glibu svekolikog nemorala i svakakvih opačina, moderni komesari duha, želeći izbrisati pojam kršćanske etike i morala, lažnim moralom i nakaradnom etikom, progone – dodir.

Ali ne svaki. Progone dodir nježnosti, ljubavi, prijateljstva, sućuti, brige, skrbi.

S druge pak strane svi ostali „dodiri“ su i više nego poželjni. Dodir oholosti, bahatosti, sile, moći, novca, prezira, nemorala, razvrata. To su dodiri koji su smrtonosni za ljudsku dušu, za dušu koja vapi i koja zove Iscjelitelja: „Dodirni me!“

Jer nama, koji ležimo „u ognjici“, poput Petrove punice, očajnički treba Božji dodir. Mi trebamo konačno ustati i baviti se svojim poslanjem, a to je služiti Bogu i bližnjemu.

Isus Petrovu punicu ozdravlja ne izgovorivši ni jednu jedinu riječ. On nju jednostavno dodiruje, uzima je za ruku, pomaže joj ustati i dok ona ustaje ognjica nestaje. Isus ništa ne govori. Sve što ta žena treba jest njegov dodir.

I što ta žena tada čini?

„I posluživaše im.“

Feministkinjama se sada kosa diže na glavi, ali ovo veze nema s položajem žene u društvu. Ovdje nije poanta da žena služi muškarcu nego da kršćanin služi bližnjemu. Kada Isus dodiruje neku osobu, kako bi je ozdravio, onda je to služenje bližnjemu i onda taj koji je ozdravio ide dalje, služeći drugima.

Danas Isusova ozdravljenja i dalje dolaze do nas. Dolaze kroz Crkvu. Kroz Tijelo Kristovo.

»Kao što u jednom tijelu ima mnogo udova, i svi udovi nemaju isto djelovanje, tako smo i mi – makar mnogi – jedno tijelo u Kristu« (1 Kor 12,12 i Rim 12,4)

Kada se okupljamo kao Božji narod i kada se molimo jedni za druge i kada slijedimo Krista, onda Isusov dodir dolazi do ljudi. I ozdravlja ih.

Ali iako u narednom dijelu današnjeg čitanja (1,35-39) riječ „dodir“ ne nalazimo, mislim da je tu riječ o onom dodiru koji je najvažniji od svih dodira.

Riječ je o Isusovoj potrebi za Očevim dodirom.

Nakon napornog dana Isus rano ustaje, „još za mraka“, prije svih u kući, odlazi na samotno mjesto i tu se moli Ocu. Isus traži Očev savjet. Očevo vodstvo.

Isus traži Očev dodir

Šimun i družina prekidaju Isusovu samoću i kažu: „Svi te traže.“

Koliko smo samo puta čuli ovu rečenicu?

„Svi te traže.“

Ovaj naš svijet, poput ovisnika, živi od toga da te „netko traži“, a poglavito kada te „svi traže“. To je ono kada te netko traži, jer mu trebaš kako bi taj ostvario neki svoj cilj. To je kada te netko traži kako bi nad tobom dominirao i kako bi te kontrolirao.

Ovaj svijet ne želi da se ti povučeš u osamu sa svojim Bogom i da (svijet) ne zna gdje si, i da ne može, u svakom trenutku, doći u „dodir“ s tobom. Ne, ovaj svijet polaže pravo na tebe, na tvoj život, na tvoju intimu, na tvoju dušu i ne želi da si ti u „dodiru“ sa svojim Ocem.

Na riječi Šimuna i družine Isus odgovara šokantnim odgovorom: „Hajdemo drugamo.“

Samo malo? Pa toliko je tih nesretnika koji su u svojim nevoljama nahrupili pred vrata kuće Petrove punice? Ljudi čekaju? Bolesni ljudi? Slomljeni? Opsjednuti? Očajni? Pa zar Isus nije mogao ostati još neko vrijeme među njima? Pomoći im? Pa zar je morao otići tako brzo?

Koliko samo znakova pitanja?

Ova kultura ima svoju logiku. Ta logika kaže da ako si tražen, ako si u trendu, ako si popularan, onda to moraš iskoristiti. Kapitalizirati. Po logici ove naše kulture Isus je trebao otvoriti „malu kliniku na kraju grada“. I dogodine sagraditi novi kat. Pa novo krilo. Jer posla bi bilo. Preko glave.

Ali Isus nije vjerski iscjelitelj. Isus nije „TV Healer“. Isus nije „televangelist“. Isus iscjeljuje jer vidi potrebne, bolesne, očajne. On iscjeljuje kao znak dolaska Kraljevstva Božjeg, ali njegova primarna misija nije ozdravljati kako bi se dojmio mnoštva. Isus je, prije svega, došao navijestiti radosnu vijest dolaska Kraljevstva Božjeg.

»Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« kaže Isus.

Koliko god je bio važan svaki Isusov potez, svaka njegova riječ, nikada ništa od toga nije bilo toliko važno da bi Isus zaboravio na svoju duhovnu vezu, na svoj „duhovni dodir“ sa svojim Ocem.

I ako je Isus, kao druga Božanska osoba, mogao naći vremena za razgovor s Ocem, koliko tek onda mi trebamo takve trenutke?

Ako je Isus, kao Sin Božji, toliko trebao Očev dodir, koliko tek onda taj dodir nama treba u životu?

Mi ga trebamo kao pojedinci, kao Crkva, kao obitelj i kao nacija kada donosimo odluke u životu, jer moramo znati tko smo i čiji smo i koji naredni korak trebamo poduzeti. 

Bez Božjeg dodira mi smo osuđeni na lutanje.

I na propast.