UVIJEK NEDJELJOM 07. rujan 2014.

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«

»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.«

»Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

 

(Matej 18, 15-20)

 

 

 

„Ne promijenimo li pravac kojim idemo,

najvjerojatnije ćemo završiti tamo kamo smo krenuli.“

(Kineska poslovica)

 

Isuviše je sukoba oko nas da bismo trošili vrijeme nabrajajući ih. Ponekad se čini da su ljudi nesretni kada između dva sukoba nastupe trenutci primirja. Međudržavni sukobi, sukob s terorizmom, država u sukobu sa svojim subjektima, sukob društvenih klasa, vjerski sukobi.

Dio čovječanstva, koji nije izravno involviran u neki sukob, postao je imun na bol, patnju i nesreću koje sukobi generiraju i sve to promatra manje više nezainteresirano.

Svijet po svom dobrom običaju sukobe rješava stvarajući uvijek i iznova neke nove sukobe, jer se tako alimentira industrija oružja i krupni kapital, a da ne govorimo o dobro poznatim teorijama ciljanog smanjenja ljudske populacije.

Dakle tu smo gdje smo.

Što je sa sukobima u našoj svakodnevnici? U našoj neposrednoj okolici?

U našoj domovini? U našoj Crkvi? U našim obiteljima? U nama samima?

Ima ih, rekli bismo, „k’o u priči“.

Sukobe u međusobnim odnosima uglavnom (tvrde stručnjaci) uzrokuju pomanjkanje kvalitetne komunikacije, nesloga i negativne emocije.

Sukob interesa nastaje kada se nečije potrebe ignoriraju, a nečije preferiraju. Sukob sustava vrijednosti vidljiv je na svakom koraku. Sukob lidera eskalira od naših radnih sredina, pa sve do vrhova politike. Sukob osobnosti trese i naše najintimnije veze. Sukobi na polju etike već su dobro uzdrmali, ne samo naše međuljudske odnose, nego i temelje ove civilizacije na umoru.

Svaki od prije navedenih sukoba, ma na kojoj god se razini događao, nastaje temeljem jedne nepobitne činjenice. Po nečijem mišljenju (a taj netko je uvjeren da je u pravu) netko je nešto učinio krivo i za to treba snositi odgovornost. To je geneza svakog sukoba.

Pravno, manje ili više, ustrojene zajednice to rješavaju pomoću represivnog aparata (policija) i sudstva. Pa tako u SAD, ako ste za policajca sumnjivi i on vas uhiti, odslušati ćete tzv „Miranda upozorenje“ („Miranda Warning“). Doznati ćete vaša prava kako se poslije ne bi mogli žaliti. Svaki ljubitelj američke filmske produkcije to upozorenje zna na pamet.

U nekim vjerskim krugovima „Matej 18“ služi kao neka vrsta „upozorenja“, kada je riječ o osobi koja je u grijehu. Služi kao neka vrsta kodeksa ponašanja, skupljenih regula, niza postupaka, pomoću kojih se rješava potencijalni sukob kada je u pitanju naš odnos s osobom, koja je, po našem mišljenju, u griješnom stanju.

Ali pozorno razmatrajući današnje čitanje stječete snažan dojam da u biti Isus nikada nije imao za cilj da se njegove riječi pretvore u nekakav predložak, u metodu, u rutinsku zbirku postupaka koje treba slijediti, striktno i u detalje, kako bi se došlo do sprječavanja nekog sukoba.

Da, Isus daje savjet kako se nositi s problematičnom situacijom, ali svesti, reducirati Isusa na set upozorenja čini mi se lošim, ne za Isusa, jer njemu to ništa ne umanjuje veličinu, nego za nas i za naše dobro.

Toliki znaju zloupotrijebiti današnje čitanje i svesti ga na golu tehnikaliju, pa onda kažu: „Slijedi ovu metodu i znati ćeš kada trebaš prestati opraštati nekoj osobi.“

Oni svode Isusove riječi: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«, na set propisa, pravila, regula i onda lakonski dolaze do zaključka kako im je jasno kada treba zaustaviti protok milosrđa prema nekom grešniku i kada ga treba odbaciti.

„Ali to je krivo. Užasno krivo. Isus to tako stvari ne postavlja.“, kažete vi.

„E“, repliciraju vam, „ali zar sam Isus ne donosi na kraju jasan zaključak da se prema onima koji se ne kaju trebamo odnositi kao prema poganima i carinicima?“

Da, Isus je stvarno to rekao. Piše. Jasno i glasno.

Sigurno je da su se prema „poganima i carinicima“ farizeji baš tako i postavljali.

Ali koga mi slušamo? Farizeje? Svijet?

Ili slušamo Isusa?

Upitajmo se, je li Isus ikada susreo poganina kojeg nije zavolio?

Upitajmo se, je li Isus odbacio i izbjegavao carinike i sve te druge tzv grješnike?

Naravno da nije!

Isus je upadao u neprilike i nevolje s vjerskim vlastima svog vremena baš zbog toga što je kršio njihova pravila i što se je družio, jeo i pio s tim, nazovimo ih, grešnicima.

Da je Isus izbjegavao carinike Matej se ne bi trebao mučiti s pisanjem Evanđelja, zar ne?!

Logično je zaključiti da Isus termin „pogani i carinici“ koristi s dozom ironije, a sve kako bi stvari zaoštrio do krajnosti. Zašto se bojimo reći da je Isus znao biti i ironičan?

Isus nam govori da čak kada smo učinili sve što smo u danom trenutku mogli učiniti, kako bi došli do razumijevanja s osobom koja se problematično ponaša, da mi tada nismo završili s pružanjem ruke i s nuđenjem milosrđa i ljubavi.

Mi nikada, ako želimo da sukoba među nama bude sve manje, ne smijemo poput revnog policajca, onom drugom izrecitirati njegova prava, pilatovski oprati ruke i slučaj staviti ad acta.

Ono pravo tek tada za nas počinje.

 

„Hrabrost nam treba da bismo ustali i zborili.

Hrabrost nam također treba da bismo sjeli i poslušali.“

(Winston Churchill)

 

 

Share the Post