Blog

Ovo je Sin moj ljubljeni.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.

(Marko 9, 2-10)

 


 

„Na mjestima tankim

Ti veo razmičeš

Tu u dodiru neba i zemlje

Za tren ja svjetlo vidim.“

 

U svojem eseju „Tanka mjesta i tanka vremena“ Jerry R. Wright, psiholog, govori o vjerovanju, kod Iraca, po kojem se ovaj naš svijet, svijet svakodnevnice, svijet tjelesnih osjetila i ljudske logike, i onaj „drugi svijet“, svijet nevidljiv, tajanstven i božanski, nalaze jedan uz drugoga. Na mnogim mjestima razdjelnica koja ih dijeli nevjerojatno je tanka i baš na takvim „tankim mjestima“ u stanju smo, barem na trenutak, kada se vrata odškrinu, kada se zid raspukne, kada se veo razmakne, baciti pogled na onu „drugu stranu“.

Eric Weiner, novinar, agnostik „po defaultu“, završivši teško bolestan u bolnici bori se s neočekivanim pitanjem jedne medicinske sestre: „Jeste li već pronašli Boga?“ Pomisao na to pitanje njega progoni i on posvećuje svoj život potrazi za Bogom. Piše knjigu „Čovjek traži Boga“ i u njoj kaže: „Tanka mjesta jesu ona rijetka mjesta gdje se udaljenost između neba i zemlje urušava. Na tim mjestima zidovi su slabi i tanki i tu nam je nebeska dimenzija bliže od uobičajenog.“

„Svatko tko prolazi kroz život otvorenog uma i otvorenog srca susresti će te trenutke otkrivenja.“ piše engleski filozof Roger Scruton, i nastavlja „To su trenutci koji su zasićeni smislom, ali čije značenje ne možeš pretočiti u riječi.“

Tako filozofi, psiholozi, novinari, a mene moja šestogodišnja unuka, u posljednje vrijeme, neprestano propitkuje: „Dida, je li to stvarno tako?“

Logično pitanje za šestogodišnjakinju. Kad se djeca susretnu s nečim novim, drugačijim, nepoznatim, ona žele znati je li to „stvarno tako“ ili je riječ o još jednoj priči, bajki, fantaziji… Za njih je stvarnost nešto što mogu vidjeti, okusiti, dodirnuti, omirisati i čuti. Stvarnost je za njih određena i ograničena njihovim osjetilima. A imaju ih pet.

Ako nešto ne vide, ne mogu okusiti, dodirnuti, pomirisati ili čuti onda to djeci nije stvarno. Ali ovo sve vrijedi i za nas odrasle. Barem za najveći broj samosvjesnih realista, pragmatika, da ne kažem ateista i agnostika.

Mi živimo s jedne strane vela koji razdvaja svijet dodirljivog, mjerljivog, racionalnog, svijet informacija i podataka, od onog drugog svijeta, unutarnjeg svijeta, nevidljivog, svijeta misterije, transformacije duha, svijeta koji se ne pokorava standardima ovoga svijeta i ne slijedi njegovu logiku.

Međutim postoje trenutci kada se taj veo razmakne i kada se nađemo stojeći, kako to lijepo kažu Irci, na „tankom mjestu“. Veo se razmakne između onog i ovog svijeta, između neba i zemlje, između božanskog i ljudskog, između duha i materije, između vječnog i privremenog. Na „tankom mjestu“ sav taj dualizam, sve moguće proturječnosti, sve to nestaje, jer stojimo u zajedništvu, u cjelovitosti, u svetosti.

Ali sada za nas nastaju problemi.

Poput moje unuke mi odrasli često ograničavamo ovaj svijet i svoje iskustvo na pet osjetila. Ograničavamo ga na ono što nam je razumljivo, provjerljivo i objašnjivo. Ti naših pet osjetila postaju na neki način veo koji nas dijeli, razdvaja od onog drugog svijeta.

„Tanka mjesta“ nas pozivaju da iskoračimo iz sfere svojih pet osjetila, da iskoračimo iz onog nama poznatog, iz onog što je nama razumljivo i objašnjivo. Mi smo na tim mjestima pozvani na zadivljenost, na zaprepaštenost Božjom veličinom, pozvani smo ući u „neodoljivu tajnu“ Božje ljubavi.

U svojem životu, svi mi, prije ili kasnije, zastanemo na takvim „tankim mjestima“. Zastanemo na mjestima gdje se je veo razmaknuo. Rađanje djeteta, sudbonosno „da“ voljene osobe, smrt nekog nama bliskog… U takvim trenutcima veo se razdvaja i čovjek stoji „oči u oči“ sa tajnom života, nade i uskrsnuća. Ta mjesta i ti trenutci mijenjaju naše živote. Mijenjaju ih u cijelosti.

Veo se razdvoji. Razmakne se i mi znamo da više ništa i nikad ne će biti kao nekada. Znamo da smo postali drugačiji. Osjećamo da nas osvjetljava neko sasvim drugo svjetlo.

Baš se je to dogodilo Petru, Jakovu i Ivanu. Isus ih je poveo na „tanko mjesto“, na mjesto gdje će ljudske uši čuti glas Božji, gdje će ljudske oči vidjeti božansku svjetlost i gdje će ljudski životi biti obavijeni oblakom Božje prisutnosti.

To iskustvo velika je čežnja ljudske duše. Mi čeznemo stajati na „tankim mjestima“ i čeznemo zakoraknuti kroz veo kada se razmakne. Ta čežnja je trajno stanje koje ovaj svijet nastoji ubiti ili barem umanjiti. To je ono što je ispunjavalo i što nastavlja ispunjavati vrijeme i prostor u nama i oko nas. To je ono što ohrabruje hodočasnike da putuju na sveta mjesta. To je ono što odvodi ljude na samotna mjesta. To je ono što odvodi redovnice i redovnike u samostane. To je ono što nas održava u molitvi čak i onda kada nam se čini da nas Bog ne čuje. Jer mi želimo i čeznemo doći što bliže onom što je bitno, naći se „licem u lice“ s onim što jest prava stvarnost za svako dijete Božje. A to je susret s Ocem.

Baš to doživljavaju Petar, Jakov i Ivan na visokoj gori. Oni su došli „licem u lice“ sa svetim i sa stvarnim. Nije to bilo obično izvanjsko iskustvo, tjelesna senzacija, iskustvo koje se može okusiti, dodirnuti, omirisati, vidjeti i čuti. Bilo je to, prije svega, iskustvo unutarnjeg preobraženja, iskustvo koje je učenike ostavilo bez komentara. Doista nisu znali što kazati jer bijahu prestrašeni. Umjesto da zbore o onome što su vidjeli i čuli, oni jednostavno žele tu ostati. Veo se je razmaknuo i oni su bili ispunjeni božanskim svjetlom i vidjeli su tko su i čiji su.

I mi smo, poput učenika, pozvani na „tanka mjesta“. I mi smo, poput učenika, pozvani zakoraknuti kroz razmaknuti veo. Isus nas uvijek vodi na „tanka mjesta“ našega života. Možda je to bio trenutak rođenja vašeg djeteta? Možda vaše unučadi?  Neki zalazak sunca? Nebo osuto zvijezdama? Trenutak oprosta koji vam je dao prigodu za neki novi početak? Trenutak kada ste otkrili koliko ste voljeni, i to ne zato što ste nekome nešto učinili, nego jednostavno zato što postojite? Možda ste jednostavno stajali u Božjoj blizini, u dubokoj tišini, i osjećali ste, znali ste da će sve biti dobro?

To su ta „tanka mjesta“, trenutci preobraženja našeg života, koji nas ostavljaju bez riječi, zadivljene, zaprepaštene, pred Božjom slavom i veličinom. Čovjek često ne govori o svojim iskustvima na „tankim mjestima“. I mi poput Petra, Jakova i Ivana, šutimo, nikome ništa ne govoreći. Ali ne zato što ti susreti nisu stvarni, nego baš obrnuto, zato što su i suviše stvarni i istiniti da bi se opisali riječima ovoga svijeta.

Nakon takvih susreta mi postajemo drugačiji. Više se ne možemo, a i ne želimo vratiti, na ono što je bilo prije. Čovjek koji je dodirnut svetim, čovjek koji je i na trenutak pogledao kroz razmaknuti veo, ne može biti onaj čovjek od prije.

Taj trenutak preobraženja o sada vječno prebiva u nama. I umjesto da govorimo o njemu, da ga opisujemo i objašnjavamo, mi ga živimo – zadivljeni. Kamo god išli mi vidimo, čujemo, mirišemo, dodirujemo, pa čak i kušamo Božju neizmjernu slavu, veličinu i ljubav.

Mi preobraženi sada smo u stanju suočiti se sa svijetom, sa životom, s križem. U stanju smo izdržati i odgovoriti na okolnosti našega života. Preobraženje nam daje sposobnost ustati i ne bojati se.

Preobraženje nam daje sposobnost drugome biti „tanko mjesto“, svjedočiti u susretu Krista i biti njegovo svjetlo.

Jer smo bili na „tankom mjestu“.

Jer smo zakoračili kroz razmaknuti veo.

„O Bože, učini me

Mjestom tankim

Gdje se velovi razmiču.“