Postoji ruska uskršnja priča o tome kako su čuda Uskrsa ušla u srce svijeta.

Marija, majka Isusova, stajala je plačući u podnožju križa na Veliki petak. I Isus je također plakao dok je umirao. Plakao je zbog svoje majke. Svaka Marijina suza, kako bi dodirnula zemlju, postajala je prelijepo plavo i žuto rusko uskršnje jaje, a svaka Isusova suza postajala je tamno crveno uskršnje jaje. Na kraju dana Marija je pokupila sva ta jaja i stavila ih u svoju pregaču, ali dok ih je nosila spotaknula se je i jaja su se rasula i skotrljala niz brdo Golgotu. Skotrljala su se niz ulice Jeruzalema i kotrljala su se sve dalje i dalje, sve do u najudaljenije dijelove svijeta. I tako ih na Uskrs djeca ovoga svijeta pronalaze i istog trena doznaju za suze, za ljubav, za patnju i život u kojem sve to postoji.

Ovo je samo jedna od bezbrojnih uskršnjih priča kojima obiluje kršćanstvo. Postoji priča o Mariji Magdaleni koja je vidjela vrtlara, o Tomi koji se je dotakao rana, o dvojici učenika koji su razgovarali sa strancem na putu za Emaus…

I tako mi upoznajemo one koji su preživjeli i u njima vidimo svoju sliku. Vidimo sebe. Vidimo sebe u njihovim strahovima i svađama, u načinu kako ne vjeruju jedan drugome, u tome kako bježe u različitim pravcima, i to samo kako bi otkrili istinu kojoj ne mogu pobjeći. Svaki od njih ima drugačiju verziju priče.

Kružeći unaokolo, zabrinuti, napeti, preživjeli, vrebaju jedni druge u prvim satima Uskrsa, optužujući se međusobno, sumnjajući, u nevjerici, i u radosti čak. I teško je na koncu svega, u njihovom strahu i u njihovoj potrebi reći kako je Uskrs došao.

Ali sve te priče, sve te priče o Uskrsu i oko Uskrsa, prate nas. Prate nas stoljećima, prate nas kroz život, i one su našle svoj put sve do naših kostiju. Za sve naše sumnje one su dom.

A dom, dom je vječni misterij, baš kao što je to i Uskrs. A misterij je sve ono što nismo u stanju razumjeti. Kvantna fizika, srce nekog koga voliš, tvoji vlastiti strahovi, sve tvoje sumnje.

Zašto su nam u srcu i u kostima sve te priče o Uskrsu, zašto su tako žive i stvarne, prisutne u svim našim danima kroz koje putujemo ovaj svoj život?

Bitna stvar misterija nije solucija, nije rješenje, nego je izbor pristupa. A biramo između sumnjičavosti i ljubavi. Sumnjičavost nije beskorisna, poglavito ne u teškim i tmurnim vremenima, a to je skoro svako vrijeme, zar ne?!

Ipak svatko od nas u stanju je posvjedočiti da se misterij najbolje tumači ljubavlju.

U poljima Marijina srca Isus je uskrsnuo.

Bez Marijine ljubavi, bez Marijinih suza, kakva bi to priča bila, kakav bi to život bio?

I tajnovita istina praznine Uskrsa bit je svega.  

Da, praznina Uskrsa.

Grob do vrha ispunjen suzama i mukom, krvlju i smrću, jaucima tuge, uvredama, mržnjom, uništenim životima i slomljenim srcima – sada je prazan!

U toj praznini Božja je ruka. Ruka koja nam pokazuje da i najužasnija smrt vodi prema životu, zato jer je Bog dobar, čak i onda kada smo mi bili zli.

Bilo bi nam mudro čvrsto prigrliti ovaj misterij i ne puštati ga od sebe. Pustiti mu neka uzme u sebe naš život. Tada će nas smrt, prema kojoj svi idemo, pa ma kako mi odabrali živjeti, podignuti s polja na kojima smo pali, podignuti će nas u srcu, tijelu i umu, i ponijeti će nas s lakoćom.

Bez razmišljanja.

Tamo visoko.

Tamo visoko gdje anđela je dom.